MRTVE DUŠE

Priznajem da nijesam odmah razumio ovu medijsku hajku na izborne spiskove, preciznije na „mrtve duše“ koji se u njima još vode kao živi. Mislio sam, čitajući sarkastične i satirične tekstove opozicionih listova o mrtvacima koje su našli na pojedinim izbornim mjestima, da neke opozicione stranke prave alibi za izborni poraz. Ali, nije to samo! Do suštine se može doći samo ako se ima želudac da se „svari“ ova degutantnost pominjanja pokojnika i medijskih ocjena koliko se „sporo“ ili „brzo“ umire u pojedinim opštinama. Nju je, vjerujem, rasvijetlio Gogolj u svojim čuvenim „Mrtvim dušama“, jednom od mojih omiljenih romana iz studentskih dana. U ovoj sjajnoj priči o zlim spahijama koji su na svojim feudima u državnim evidencijama vodili neke mrtve seljane kao žive. A sam izraz „duša“ je predstavljao mjernu jedinicu za broj kmetova (zavisnih seljaka) koje je svaki od spahija imao pravo posjedovati. A pod terminom posjedovati podrazumijevalo se „vlasništvo“ nad kmetovima, tj. pravo raspolaganja i prodaje. I upravo ovaj sjajan roman je razobličio svu bezdušnost tog feudalnog sistema koji je „upravljao“ kmetovima kao kakvim ličnim stvarima. Da se razumijemo, za svaku je kritiku što se i jedan pokojnik našao u biračkom spisku. To govori o neažurnosti naše administracije. Ali centralna priča Gogoljeva je priča o Čičkovu, jednom lažnom spahiji, koji je počeo da kupuje te nepostojeće kmetove, tj. „mrtve duše“ od spahija za sebične ciljeve. Ne želim da pričam o svojatanju birača i svođenju na puke brojeve radi izborne matematike. Želim da postavim pitanje kome treba ova priča o „mrtvim dušama“ i ko „kupuje“ te nepostojeće birače i zašto? Pa kupuje ih onaj, kao u Gogoljevom romanu, koji nema „svoje“ birače. Onaj koji nema „vlasništvo“ nad dijelom glasačkog tijela, koji ne može da sprovede kampanju „od vrata do vrata“, jer „nema i ne poznaje“ glasače. To čini onaj koji nema partijsku mrežu koja je kadra da „izvede“ na biračka mjesta glasače. Ko je to? To, svakako, nije DPS, koji ima tako raširenu partijsku mrežu koja je uspjela da prikupi više od 81.000 potpisa za izbornu listu. To nije ni SNP, kao najjača opoziciona stranka, koja takođe ima raširenu partijsku mrežu stvaranu deceniju i po na svim izborima naporedo sa DPS-om. To nijesu ni nacionalne partije koje takođe „poznaju“ glasačko tijelo. Da skratim, pričam o dva nova politička subjekta (DF i Pozitivna i dio SNP?) koji ne znaju tačno kome da krenu i kako da mobilišu „svoje“ glasače na izlaznost. Osim možda onih 6.000 + 8.000 potpisnika njihovih izbornih lista. Njima treba ova priča o „mrtvim dušama“, jer su izračunali da nemaju šanse ako izlaznost ne bude preko 70%. Ali, kome krenuti? I posebno, ko će da ide kad nemaju partijsku kapilarnu mrežu? Zbog toga su ovaj put posegli za jednu drugu „mrežu“ koju, ipak, imaju. Ta mreža je, pogađate, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) koja se uključuje usred kampanje sa jednim zadatkom – da ona „izvede“ sve one mrtve duše (čitaj apstinente) koji do sada nijesu izlazili na izbore. I to čine, perfidno, prikazujući nekakve biračke spiskove u svim mogućim resursima koje im obezbjeđuje medijska logistika (Dan, Vijesti i Monitor) ove dvočlane političke grupacije. Ta „kupovina“ mrtvih duša (čitaj apstinenti) se čini na onaj provjereni manipulativni princip da „majmun čini što majmun vidi“. Stalnom pričom i pozivima da se ljudi interesuju za stanje u biračkim spiskovima, mahajući njima ispred nosa čitaocima pomenutih opozicionih listova, žele da obezbijede veće interesovanje za ovu tematiku, a time i projektovanu izlaznost. I eto odgovora otkud ovolika izborna nekrofilija? Prepoznasmo ove „bezemljaše“ u liku glavnog Gogoljevog antijunaka, koji je „kupovao“ nepostojeće kmetove (čitaj apstinente) za sebične ciljeve.

ANTONIJO, UDAVI GA!

Tema koja je prethodne nedjelje, ipak, pomalo ostala u sjenci izborne kampanje, a veoma je važna, je „stradanje” državnih medija i kod nas i u svijetu. Prvo se pojavila oštra izjava izvršnog direktora Javnog servisa RTCG, u kojoj je kritikovao najavljene izmjene zakona koje prijete bankrotstvom ove medijske kuće. Budžetska sredstva su im nedovoljna da bi isplatili sve obaveze prema zaposlenima, naknade za licencu za emitovanje programa i poreze za imovinu i dr. Čudne li koincidencije, ni na zapadu se državnim medijima ne piše dobro. Francusku trese veliki štrajk svih državnih medija zbog najavljenih smanjenja budžetskih izdvajanja za 2013. godinu. Naime, zaposleni u ovim medijskim kućama obustavili su rad zbog planiranog smanjenja od 2,3% u budžetu Francuske, koji izdvaja ni manje ni više nego 2,43 milijarde eura za njihovo funkcionisanje! A šta je sa Pobjedom, najstarijim državnim listom koji uskoro puni 68 godina? Mislim da bi svi u Pobjedi u ovom trenutku bili srećni da su u Francuskoj, pa da se bune što su im nedovoljna sredstva koja dobijaju iz budžeta! Mogli bi i oni, da je to tako, da izađu na ulice, ali avaj uopšte ih nema u budžetu!?! I to Pobjede u raspodjeli para iz državne kase nema punih osam godina! Od kada je usvojen taj „čuveni“ Zakon o medijima koji je „zabranio“ da država bude vlasnik štampanih medija!? Taj „famozni“ zakon kojim nam stalno mašu pred nosem, kad se obratimo Vladi, Pobjedi je nametnuo obavezu transformacije u akcionarsko društvo i HITNU PRIVATIZACIJU u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu. Skinuli su nas sa budžeta totalno i pustili da vodimo „tržišnu“ utakmicu. Od toga dana zapravo počinje sva „golgota“ najstarijeg državnog medija. Niti je privatizuju, niti je budžetski podržavaju. Kao kakvo „nezakonito“ dijete kad god dođete da tražite pomoć, upiru prstom u odredbu zakona, koja vas drži u tom nelegalnom statusu. Uzgred kao pravnik, slobodan sam reći, da od samog nastanka ta norma i nije norma. Ništa slično nijesam vidio nigdje! Država sama rekla da u jednoj djelatnosti „ne može“ da bude vlasnik neke imovine, a već je bila vlasnik i u transformaciji potvrđeno vlasništvo. A onda ne odustaje od toga da bude vlasnik!? Pa koga tužiti, pitanje je? Konkurencija već osam godina kontinuirano u stotinama tekstova širi laži o tome da se Pobjeda finansira iz budžeta! I, kao što to obično biva, stotinu puta ponovljena laž, prihvata se kao istina. Danas niko ne vjeruje da se najstariji crnogorski list finansira sam. A do istine je doći u ovom slučaju lako i brzo. Dovoljno je da otvorite na sajtu budžet i da se sami uvjerite. Ni jedan cent iz državne kase nije opredijeljen za Pobjedu. E, to „nezakonito dijete“ Zakona o medijima i danas je osuđeno, pa ga jedni napadaju kao „mafijaško i fašističko“ glasilo, drugi ga krive jer je na „trošku poreskih obveznika“. Isposlovali su i izmjenu Zakona o javnim nabavkama i više niko ne mora da oglašava javne nabavke u sredstvima javnog informisanja (čitaj Pobjedi) pa i ono malo prihoda što je imala oduzeli su joj početkom godine. A treći (naši) nemoćni stideći nas zaobilaze, kao pastorke, jer ne vide zakonske mehanizme da nam pomognu. Osjećaju se grešnim i oni koji traže pomoć, a i oni od kojih se traži. Ali, postoji pored ove budžetske, još jedna golgota mnogo teža i perfidnija. Pušteni i ostavljeni u prljavoj „tržišnoj utakmici“, naša odmjerenost i odgovornost nije prihvatljiva kritičarima vlasti, a ni vladajućim strankama jer smatraju da uvijek možemo i „trebamo“ bolje da ih promovišemo jer smo „njihovo vlasništvo“. S druge strane savremena čitalačka publika je „prezasićena“ besplatnim informacijama i sve više „gladuje“ za skandalima. I onda kada Pobjeda objavi neku ekskluzivu koja oštro ukazuje na propuste državne administracije mnogi tada misle da su to naručeni tekstovi „nekog sa vrha“ koji vodi zakulisnu unutarpartijsku borbu preko ,,svog“ državnog medija. Kad me neko posljednjih mjeseci pita za stanje u Pobjedi, često sam odgovarao da mi nije toliko teško što nas nema u budžetu, koliko ovo što nosimo „Vladu“ na svojoj grbači u ovoj „tržišnoj utakmici“. Siguran sam da bi većina zaposlenih znala da igra u toj „utakmici“ u koju su ubačeni, kad bi ona bila ravnopravna. Pa i kad nas ohrabruju neki iskreni prijatelji da istrajemo u borbi za Pobjedu do njene privatizacije, zvuči mi kao u onaj vic o mravu koji je posljednji ostao zakačen oko vrata velikog slona kojeg su pokušavali uporno da udave. A svi mravi sa bezbjedne udaljenosti navijaju: „Antonijo udavi ga! Antonijo udavi ga!“. Zato, nije da ne postoji rješenje za državne medije, pa i za Pobjedu. Treba je privatizovati ili ako to vlasnik (država) ne želi, onda neka ukine onu famoznu normu pa da je vrate ponovo na budžet kao sav normalni svijet!