ANTONIJO, UDAVI GA!

Tema koja je prethodne nedjelje, ipak, pomalo ostala u sjenci izborne kampanje, a veoma je važna, je „stradanje” državnih medija i kod nas i u svijetu. Prvo se pojavila oštra izjava izvršnog direktora Javnog servisa RTCG, u kojoj je kritikovao najavljene izmjene zakona koje prijete bankrotstvom ove medijske kuće. Budžetska sredstva su im nedovoljna da bi isplatili sve obaveze prema zaposlenima, naknade za licencu za emitovanje programa i poreze za imovinu i dr. Čudne li koincidencije, ni na zapadu se državnim medijima ne piše dobro. Francusku trese veliki štrajk svih državnih medija zbog najavljenih smanjenja budžetskih izdvajanja za 2013. godinu. Naime, zaposleni u ovim medijskim kućama obustavili su rad zbog planiranog smanjenja od 2,3% u budžetu Francuske, koji izdvaja ni manje ni više nego 2,43 milijarde eura za njihovo funkcionisanje! A šta je sa Pobjedom, najstarijim državnim listom koji uskoro puni 68 godina? Mislim da bi svi u Pobjedi u ovom trenutku bili srećni da su u Francuskoj, pa da se bune što su im nedovoljna sredstva koja dobijaju iz budžeta! Mogli bi i oni, da je to tako, da izađu na ulice, ali avaj uopšte ih nema u budžetu!?! I to Pobjede u raspodjeli para iz državne kase nema punih osam godina! Od kada je usvojen taj „čuveni“ Zakon o medijima koji je „zabranio“ da država bude vlasnik štampanih medija!? Taj „famozni“ zakon kojim nam stalno mašu pred nosem, kad se obratimo Vladi, Pobjedi je nametnuo obavezu transformacije u akcionarsko društvo i HITNU PRIVATIZACIJU u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu. Skinuli su nas sa budžeta totalno i pustili da vodimo „tržišnu“ utakmicu. Od toga dana zapravo počinje sva „golgota“ najstarijeg državnog medija. Niti je privatizuju, niti je budžetski podržavaju. Kao kakvo „nezakonito“ dijete kad god dođete da tražite pomoć, upiru prstom u odredbu zakona, koja vas drži u tom nelegalnom statusu. Uzgred kao pravnik, slobodan sam reći, da od samog nastanka ta norma i nije norma. Ništa slično nijesam vidio nigdje! Država sama rekla da u jednoj djelatnosti „ne može“ da bude vlasnik neke imovine, a već je bila vlasnik i u transformaciji potvrđeno vlasništvo. A onda ne odustaje od toga da bude vlasnik!? Pa koga tužiti, pitanje je? Konkurencija već osam godina kontinuirano u stotinama tekstova širi laži o tome da se Pobjeda finansira iz budžeta! I, kao što to obično biva, stotinu puta ponovljena laž, prihvata se kao istina. Danas niko ne vjeruje da se najstariji crnogorski list finansira sam. A do istine je doći u ovom slučaju lako i brzo. Dovoljno je da otvorite na sajtu budžet i da se sami uvjerite. Ni jedan cent iz državne kase nije opredijeljen za Pobjedu. E, to „nezakonito dijete“ Zakona o medijima i danas je osuđeno, pa ga jedni napadaju kao „mafijaško i fašističko“ glasilo, drugi ga krive jer je na „trošku poreskih obveznika“. Isposlovali su i izmjenu Zakona o javnim nabavkama i više niko ne mora da oglašava javne nabavke u sredstvima javnog informisanja (čitaj Pobjedi) pa i ono malo prihoda što je imala oduzeli su joj početkom godine. A treći (naši) nemoćni stideći nas zaobilaze, kao pastorke, jer ne vide zakonske mehanizme da nam pomognu. Osjećaju se grešnim i oni koji traže pomoć, a i oni od kojih se traži. Ali, postoji pored ove budžetske, još jedna golgota mnogo teža i perfidnija. Pušteni i ostavljeni u prljavoj „tržišnoj utakmici“, naša odmjerenost i odgovornost nije prihvatljiva kritičarima vlasti, a ni vladajućim strankama jer smatraju da uvijek možemo i „trebamo“ bolje da ih promovišemo jer smo „njihovo vlasništvo“. S druge strane savremena čitalačka publika je „prezasićena“ besplatnim informacijama i sve više „gladuje“ za skandalima. I onda kada Pobjeda objavi neku ekskluzivu koja oštro ukazuje na propuste državne administracije mnogi tada misle da su to naručeni tekstovi „nekog sa vrha“ koji vodi zakulisnu unutarpartijsku borbu preko ,,svog“ državnog medija. Kad me neko posljednjih mjeseci pita za stanje u Pobjedi, često sam odgovarao da mi nije toliko teško što nas nema u budžetu, koliko ovo što nosimo „Vladu“ na svojoj grbači u ovoj „tržišnoj utakmici“. Siguran sam da bi većina zaposlenih znala da igra u toj „utakmici“ u koju su ubačeni, kad bi ona bila ravnopravna. Pa i kad nas ohrabruju neki iskreni prijatelji da istrajemo u borbi za Pobjedu do njene privatizacije, zvuči mi kao u onaj vic o mravu koji je posljednji ostao zakačen oko vrata velikog slona kojeg su pokušavali uporno da udave. A svi mravi sa bezbjedne udaljenosti navijaju: „Antonijo udavi ga! Antonijo udavi ga!“. Zato, nije da ne postoji rješenje za državne medije, pa i za Pobjedu. Treba je privatizovati ili ako to vlasnik (država) ne želi, onda neka ukine onu famoznu normu pa da je vrate ponovo na budžet kao sav normalni svijet!