MRTVE DUŠE

Priznajem da nijesam odmah razumio ovu medijsku hajku na izborne spiskove, preciznije na „mrtve duše“ koji se u njima još vode kao živi. Mislio sam, čitajući sarkastične i satirične tekstove opozicionih listova o mrtvacima koje su našli na pojedinim izbornim mjestima, da neke opozicione stranke prave alibi za izborni poraz. Ali, nije to samo! Do suštine se može doći samo ako se ima želudac da se „svari“ ova degutantnost pominjanja pokojnika i medijskih ocjena koliko se „sporo“ ili „brzo“ umire u pojedinim opštinama. Nju je, vjerujem, rasvijetlio Gogolj u svojim čuvenim „Mrtvim dušama“, jednom od mojih omiljenih romana iz studentskih dana. U ovoj sjajnoj priči o zlim spahijama koji su na svojim feudima u državnim evidencijama vodili neke mrtve seljane kao žive. A sam izraz „duša“ je predstavljao mjernu jedinicu za broj kmetova (zavisnih seljaka) koje je svaki od spahija imao pravo posjedovati. A pod terminom posjedovati podrazumijevalo se „vlasništvo“ nad kmetovima, tj. pravo raspolaganja i prodaje. I upravo ovaj sjajan roman je razobličio svu bezdušnost tog feudalnog sistema koji je „upravljao“ kmetovima kao kakvim ličnim stvarima. Da se razumijemo, za svaku je kritiku što se i jedan pokojnik našao u biračkom spisku. To govori o neažurnosti naše administracije. Ali centralna priča Gogoljeva je priča o Čičkovu, jednom lažnom spahiji, koji je počeo da kupuje te nepostojeće kmetove, tj. „mrtve duše“ od spahija za sebične ciljeve. Ne želim da pričam o svojatanju birača i svođenju na puke brojeve radi izborne matematike. Želim da postavim pitanje kome treba ova priča o „mrtvim dušama“ i ko „kupuje“ te nepostojeće birače i zašto? Pa kupuje ih onaj, kao u Gogoljevom romanu, koji nema „svoje“ birače. Onaj koji nema „vlasništvo“ nad dijelom glasačkog tijela, koji ne može da sprovede kampanju „od vrata do vrata“, jer „nema i ne poznaje“ glasače. To čini onaj koji nema partijsku mrežu koja je kadra da „izvede“ na biračka mjesta glasače. Ko je to? To, svakako, nije DPS, koji ima tako raširenu partijsku mrežu koja je uspjela da prikupi više od 81.000 potpisa za izbornu listu. To nije ni SNP, kao najjača opoziciona stranka, koja takođe ima raširenu partijsku mrežu stvaranu deceniju i po na svim izborima naporedo sa DPS-om. To nijesu ni nacionalne partije koje takođe „poznaju“ glasačko tijelo. Da skratim, pričam o dva nova politička subjekta (DF i Pozitivna i dio SNP?) koji ne znaju tačno kome da krenu i kako da mobilišu „svoje“ glasače na izlaznost. Osim možda onih 6.000 + 8.000 potpisnika njihovih izbornih lista. Njima treba ova priča o „mrtvim dušama“, jer su izračunali da nemaju šanse ako izlaznost ne bude preko 70%. Ali, kome krenuti? I posebno, ko će da ide kad nemaju partijsku kapilarnu mrežu? Zbog toga su ovaj put posegli za jednu drugu „mrežu“ koju, ipak, imaju. Ta mreža je, pogađate, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) koja se uključuje usred kampanje sa jednim zadatkom – da ona „izvede“ sve one mrtve duše (čitaj apstinente) koji do sada nijesu izlazili na izbore. I to čine, perfidno, prikazujući nekakve biračke spiskove u svim mogućim resursima koje im obezbjeđuje medijska logistika (Dan, Vijesti i Monitor) ove dvočlane političke grupacije. Ta „kupovina“ mrtvih duša (čitaj apstinenti) se čini na onaj provjereni manipulativni princip da „majmun čini što majmun vidi“. Stalnom pričom i pozivima da se ljudi interesuju za stanje u biračkim spiskovima, mahajući njima ispred nosa čitaocima pomenutih opozicionih listova, žele da obezbijede veće interesovanje za ovu tematiku, a time i projektovanu izlaznost. I eto odgovora otkud ovolika izborna nekrofilija? Prepoznasmo ove „bezemljaše“ u liku glavnog Gogoljevog antijunaka, koji je „kupovao“ nepostojeće kmetove (čitaj apstinente) za sebične ciljeve.

ANTONIJO, UDAVI GA!

Tema koja je prethodne nedjelje, ipak, pomalo ostala u sjenci izborne kampanje, a veoma je važna, je „stradanje” državnih medija i kod nas i u svijetu. Prvo se pojavila oštra izjava izvršnog direktora Javnog servisa RTCG, u kojoj je kritikovao najavljene izmjene zakona koje prijete bankrotstvom ove medijske kuće. Budžetska sredstva su im nedovoljna da bi isplatili sve obaveze prema zaposlenima, naknade za licencu za emitovanje programa i poreze za imovinu i dr. Čudne li koincidencije, ni na zapadu se državnim medijima ne piše dobro. Francusku trese veliki štrajk svih državnih medija zbog najavljenih smanjenja budžetskih izdvajanja za 2013. godinu. Naime, zaposleni u ovim medijskim kućama obustavili su rad zbog planiranog smanjenja od 2,3% u budžetu Francuske, koji izdvaja ni manje ni više nego 2,43 milijarde eura za njihovo funkcionisanje! A šta je sa Pobjedom, najstarijim državnim listom koji uskoro puni 68 godina? Mislim da bi svi u Pobjedi u ovom trenutku bili srećni da su u Francuskoj, pa da se bune što su im nedovoljna sredstva koja dobijaju iz budžeta! Mogli bi i oni, da je to tako, da izađu na ulice, ali avaj uopšte ih nema u budžetu!?! I to Pobjede u raspodjeli para iz državne kase nema punih osam godina! Od kada je usvojen taj „čuveni“ Zakon o medijima koji je „zabranio“ da država bude vlasnik štampanih medija!? Taj „famozni“ zakon kojim nam stalno mašu pred nosem, kad se obratimo Vladi, Pobjedi je nametnuo obavezu transformacije u akcionarsko društvo i HITNU PRIVATIZACIJU u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu. Skinuli su nas sa budžeta totalno i pustili da vodimo „tržišnu“ utakmicu. Od toga dana zapravo počinje sva „golgota“ najstarijeg državnog medija. Niti je privatizuju, niti je budžetski podržavaju. Kao kakvo „nezakonito“ dijete kad god dođete da tražite pomoć, upiru prstom u odredbu zakona, koja vas drži u tom nelegalnom statusu. Uzgred kao pravnik, slobodan sam reći, da od samog nastanka ta norma i nije norma. Ništa slično nijesam vidio nigdje! Država sama rekla da u jednoj djelatnosti „ne može“ da bude vlasnik neke imovine, a već je bila vlasnik i u transformaciji potvrđeno vlasništvo. A onda ne odustaje od toga da bude vlasnik!? Pa koga tužiti, pitanje je? Konkurencija već osam godina kontinuirano u stotinama tekstova širi laži o tome da se Pobjeda finansira iz budžeta! I, kao što to obično biva, stotinu puta ponovljena laž, prihvata se kao istina. Danas niko ne vjeruje da se najstariji crnogorski list finansira sam. A do istine je doći u ovom slučaju lako i brzo. Dovoljno je da otvorite na sajtu budžet i da se sami uvjerite. Ni jedan cent iz državne kase nije opredijeljen za Pobjedu. E, to „nezakonito dijete“ Zakona o medijima i danas je osuđeno, pa ga jedni napadaju kao „mafijaško i fašističko“ glasilo, drugi ga krive jer je na „trošku poreskih obveznika“. Isposlovali su i izmjenu Zakona o javnim nabavkama i više niko ne mora da oglašava javne nabavke u sredstvima javnog informisanja (čitaj Pobjedi) pa i ono malo prihoda što je imala oduzeli su joj početkom godine. A treći (naši) nemoćni stideći nas zaobilaze, kao pastorke, jer ne vide zakonske mehanizme da nam pomognu. Osjećaju se grešnim i oni koji traže pomoć, a i oni od kojih se traži. Ali, postoji pored ove budžetske, još jedna golgota mnogo teža i perfidnija. Pušteni i ostavljeni u prljavoj „tržišnoj utakmici“, naša odmjerenost i odgovornost nije prihvatljiva kritičarima vlasti, a ni vladajućim strankama jer smatraju da uvijek možemo i „trebamo“ bolje da ih promovišemo jer smo „njihovo vlasništvo“. S druge strane savremena čitalačka publika je „prezasićena“ besplatnim informacijama i sve više „gladuje“ za skandalima. I onda kada Pobjeda objavi neku ekskluzivu koja oštro ukazuje na propuste državne administracije mnogi tada misle da su to naručeni tekstovi „nekog sa vrha“ koji vodi zakulisnu unutarpartijsku borbu preko ,,svog“ državnog medija. Kad me neko posljednjih mjeseci pita za stanje u Pobjedi, često sam odgovarao da mi nije toliko teško što nas nema u budžetu, koliko ovo što nosimo „Vladu“ na svojoj grbači u ovoj „tržišnoj utakmici“. Siguran sam da bi većina zaposlenih znala da igra u toj „utakmici“ u koju su ubačeni, kad bi ona bila ravnopravna. Pa i kad nas ohrabruju neki iskreni prijatelji da istrajemo u borbi za Pobjedu do njene privatizacije, zvuči mi kao u onaj vic o mravu koji je posljednji ostao zakačen oko vrata velikog slona kojeg su pokušavali uporno da udave. A svi mravi sa bezbjedne udaljenosti navijaju: „Antonijo udavi ga! Antonijo udavi ga!“. Zato, nije da ne postoji rješenje za državne medije, pa i za Pobjedu. Treba je privatizovati ili ako to vlasnik (država) ne želi, onda neka ukine onu famoznu normu pa da je vrate ponovo na budžet kao sav normalni svijet!

SUMRAK IDEOLOGIJA

Predstojeći izbori po svemu sudeći biće drugačiji od svih u postkomunističkoj i višestranačkoj Crnoj Gori. Nema više ideologija i jasnih ideoloških razlika među partijama. Ostao je goli politički pragmatizam. Ovaj fakticitet je zadnjih mjeseci postao jasniji nego ikad prije. Udružile su se dvije partije (Nova srpska demokratija i Pokret za promjene) i dio SNP sa određenim brojem intelektualaca i sindikalaca, potpuno raznorodnih ideoloških pristupa i shvatanja. Sve se to pomiješalo u novi politički subjekt potpune nejasne ideološke profilacije. Ne raspoznaje se tačno za šta se zalažu. Jedino se zna to da su protiv postojećeg režima. Nude promjene i obećavaju reforme u programu u 500 tačaka, ali ostaje nejasno šta bi te promjene donjele, posebno u ideološkom smislu. Šta bi se to u društveno-političkom i sistemskom smislu promijenilo, osim ako se izuzmu personalna rješenja? Gledajući i upoređujući političke programe partija možda se daju primijetiti neke neznatne ideološke razlike. Ali, u praksi više tih razlika nema. Mada, ruku na srce, pitanje je ko još čita te političke programe. Primjera radi, u programu ,,demokratskog fronta“, koji je predstavljen prošle nedjelje i u programu Pozitivne Crne Gore ne vide se ideološke razlike, a posebno ne u njihovim političkim nastupima. Kao da se radi o istim partijama koje samo idu u ,,dvije kolone“. Osim ako se pod ideološkom razlikom ne misli na onu naznaku vezanu za izgled zastave u smislu trobojne ptice na njihovom novom grbu i zalaganja da se skrati himna!? Na drugoj strani, izdvajanjem ,,tvrdog krila“ SNP u ,,demokratski front“ nema više jasne ideološke razlike SNP i npr. DPS ili Socijaldemokratske partije. Kad se ovome dodaju nacionalne partije manjinskih naroda, onda slobodno možemo reći da se na političkoj sceni Crne Gore dešava ,,sumrak“ ideologija. Sve se zamagljuje i partijske ,,karakterne crte“ blijede. Nema više, kao do prije nekoliko godina ili deceniju, razlika između socijalističkih, liberalnih, narodnjačkih, demokratskih, komunističkih, radikalnih i sl. stranaka. A da ne pričam da nema demohrišćanskih, konzervativnih, zelenih i drugih ideologija koje egzistiraju na evropskoj političkoj sceni. Sve je nekako postalo slično, pa i one idenpendističke i unitarističke podjele na političkoj sceni su faktički nestale. Šta je lijevo, a šta desno na političkoj sceni postaje irelevantno. Političke partije i koalicije isključuju ideologije, a zadržava se samo ,,otvorenost članstva“ i ,,bavljenje čitavim spektorm pitanja sa kojima se politička zajednica suočava“. Sve se prosto svelo na golu borbu za fotelje i smjenu vlasti. Taj novi crnogorski politički pragmatizam je razobličio i određene interesne grupe koje izgleda kontrolišu i sinhronizuju nastupe pojedinih partija i uređivačke politike dijela medija. I to onih partija i medija koji su do juče djelovali na potpuno suprotnim ideološkim platformama! Danas ni jedna kombinacija nije nemoguća, u ideološkom smislu. Imajući u vidu sve ovo ideološko ,,razvodnjavanje“ na ovim oktobarskim izborima će, ipak, biti najteže glasačima. Za koga glasati? Sada kada blijede ideološke prepoznatljivosti, na osnovu kojih ideja i ličnih uvjerenja glasač da se odredi? U ovom slučaju izbor se svodi na lične interese i procjenu kvaliteta ljudi koji je na pojedinim izbornim listama političkih subjeka. Očigledno zbog tih okolnosti opozicija pokušava da novim licima pred ove izbore nadomjesti ovaj ,,ideološki vakuum“. To jeste racionalan, ali i veoma riskantan pristup jer se ne mogu sa sigurnošću procijeniti efekti takvih odluka na njihov identitet na duži rok.

STABILNOST KAO KAPITAL

Izborna kampanja je počela. Kritika je usmjerena na nesmjenjivost DPS koji samostalno ili u različitim koalicijama neprekidno vrši vlast više od dvije decenije. I nije to smo sada, već je tako godinama. Ali, opozicija kritikujući tu činjenicu ulazi u dvije logičke zamke: prava, krive vlast što ostvaruje izborne pobjede, a neki drskiji krive direktno narod, nazivajući nas „stokom“ koja „dobija ono što zaslužuje“, uopšte ne sagledavajući u svemu tome ličnu odgovornost za poraze. Druga zamka je, potencirajući činjenicu o dvadesetogodišnjoj vladavini stvaraju neki infantilni osjećaj da im sad kontinuirani porazi daju pravo na izbornu pobjedu u stilu „daj i meni jedan krug, dosta si ti vozio“. Lideri obje vladajuće partije kažu da su svjesni da nesmjenjivost vlasti nije dobra za razvoj mlade crnogorske demokratije, ali poručuju da je opoziciji za pobjedu potrebno mnogo više od pomenute jadikovke. Od malena sam imao neki čudan osjećaj za pravdu, koji me nagonio da branim nekog ili nešto što svi krenu da „pljuju“ i kritikuju. Pa tako i sad kad evo svi kritikuju, želim da ukažem na prednost postojeće političke situacije u Crnoj Gori. Dok sam jedno vrijeme učestvovao u regulatornoj reformi, poznatijom pod nazivom „Giljotina propisa“ (kojoj se izgleda ne zna sudbina) bio sam u kontaktu sa mnogim ekspertima koji su vodili slične reforme u regionu i svijetu, osjetio sam bitnu stvar koja je relativizovala domete takvih projekata kojima su uklanjane suvišne i skupe procedure, odnosno biznis barijere za investitore. Sjećam se da je u to vrijeme Makedonija bila „šampion reformi“, popravila je za nekih 40 mjesta poziciju na rang listi Svjetske banke u lakoći poslovanja, a ipak u istoj godini doživjela pad direktnih stranih investicija za preko trećinu. Pitao sam se zapanjen, o čemu se radi? Da bih ovo objasnio, najbolje je da prepričam lični primjer, kada je jedna zapadno-evropska kompanija, koja koristi najsavremiju tehnologiju za tretman čvrstog otpada, došla u Crnu Goru da ispituje mogućnosti ulaganja. Obavila je niz sastanaka na visokom nivou u državnim organima i lokalnoj samoupravi. Vlasnik kompanije je zatim otišao i u svoju ambasadu (radi se o jednoj vodećoj zapadnoevropskoj državi), da lično od ambasadora i konzula dobije potpuniju i objektivniju sliku o ekonomskom i ukupnom ambijentu. Iznenadilo me je kad sam čuo kakav je savjet i mišljenje od svoga ambasadora dobio ovaj strani investitor: „Najveća prednost Crne Gore u odnosu na sve zemlje u okruženju, nije ni „poreski raj“ o kojem pričaju, niti uklanjanje nekih nepotrenih procedura i biznis barijera, niti prirodna bogatstva, niti razvijeno tržište, niti povoljne cijene nekretnina … Već je to POLITIČKA STABILNOST. Eto, ono što mi u Crnoj Gori kritikujemo na sva usta i doživljavamo kao kakvu pošast, prema mišljenjima onih koji gledaju izvana na nas, je najveća komparativna prednost i u odnosu na Makedoniju o kojoj sam pričao i sve druge zemlje u ovom regionu. Krupni kapital danas više pokreće ova naša politička stabilnost, nego neki izazov brzog profita u poreskom raju. Mi ne možemo ni da pojmimo koliko nam je ova činjenica donijela prednosti u prethodnom periodu i koliko nam je olakšala i ubrzala put ka Evropskoj uniji. Jer, zbog stabilne vlasti mogli smo brzo i efikasno da usvajamo sve zakone koji su od nas tražili ovi procesi. To mi je rekao sad već bivši ministar srpske vlade, kada sam mu govorio o dostignućima naših reformi u oblasti javne uprave i smanjenja administracije. Gotovo sa sjetom je pričao o svim propalim inicijativama koje nijesu mogle da prođu „unutar koaliciona usaglašavanja“ dvanaest partija koje su u tom momentu sačinjavale njegovu vladu. Bilo kako bilo mi ulazimo u još jedan izborni proces sa kapitalom političke stabilnosti koja je garant stranih investicija, da li zahvaljući vlasti ili opoziciji, manje je bitno.

MRTVE DUSE

Priznajem da nijesam odmah razumio ovu medijsku hajku na izborne spiskove, preciznije na „mrtve duše“ koji se u njima još vode kao živi. Mislio sam, čitajući sarkastične i satirične tekstove opozicionih listova o mrtvacima koje su našli na pojedinim izbornim mjestima, da neke opozicione stranke prave alibi za izborni poraz. Ali, nije to samo! Do suštine se može doći samo ako se ima želudac da se „svari“ ova degutantnost pominjanja pokojnika i medijskih ocjena koliko se „sporo“ ili „brzo“ umire u pojedinim opštinama. Nju je, vjerujem, rasvijetlio Gogolj u svojim čuvenim „Mrtvim dušama“, jednom od mojih omiljenih romana iz studentskih dana. U ovoj sjajnoj priči o zlim spahijama koji su na svojim feudima u državnim evidencijama vodili neke mrtve seljane kao žive. A sam izraz „duša“ je predstavljao mjernu jedinicu za broj kmetova (zavisnih seljaka) koje je svaki od spahija imao pravo posjedovati. A pod terminom posjedovati podrazumijevalo se „vlasništvo“ nad kmetovima, tj. pravo raspolaganja i prodaje. I upravo ovaj sjajan roman je razobličio svu bezdušnost tog feudalnog sistema koji je „upravljao“ kmetovima kao kakvim ličnim stvarima. Da se razumijemo, za svaku je kritiku što se i jedan pokojnik našao u biračkom spisku. To govori o neažurnosti naše administracije. Ali centralna priča Gogoljeva je priča o Čičkovu, jednom lažnom spahiji, koji je počeo da kupuje te nepostojeće kmetove, tj. „mrtve duše“ od spahija za sebične ciljeve. Ne želim da pričam o svojatanju birača i svođenju na puke brojeve radi izborne matematike. Želim da postavim pitanje kome treba ova priča o „mrtvim dušama“ i ko „kupuje“ te nepostojeće birače i zašto? Pa kupuje ih onaj, kao u Gogoljevom romanu, koji nema „svoje“ birače. Onaj koji nema „vlasništvo“ nad dijelom glasačkog tijela, koji ne može da sprovede kampanju „od vrata do vrata“, jer „nema i ne poznaje“ glasače. To čini onaj koji nema partijsku mrežu koja je kadra da „izvede“ na biračka mjesta glasače. Ko je to? To, svakako, nije DPS, koji ima tako raširenu partijsku mrežu koja je uspjela da prikupi više od 81.000 potpisa za izbornu listu. To nije ni SNP, kao najjača opoziciona stranka, koja takođe ima raširenu partijsku mrežu stvaranu deceniju i po na svim izborima naporedo sa DPS-om. To nijesu ni nacionalne partije koje takođe „poznaju“ glasačko tijelo. Da skratim, pričam o dva nova politička subjekta (DF i Pozitivna i dio SNP?) koji ne znaju tačno kome da krenu i kako da mobilišu „svoje“ glasače na izlaznost. Osim možda onih 6.000 + 8.000 potpisnika njihovih izbornih lista. Njima treba ova priča o „mrtvim dušama“, jer su izračunali da nemaju šanse ako izlaznost ne bude preko 70%. Ali, kome krenuti? I posebno, ko će da ide kad nemaju partijsku kapilarnu mrežu? Zbog toga su ovaj put posegli za jednu drugu „mrežu“ koju, ipak, imaju. Ta mreža je, pogađate, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) koja se uključuje usred kampanje sa jednim zadatkom – da ona „izvede“ sve one mrtve duše (čitaj apstinente) koji do sada nijesu izlazili na izbore. I to čine, perfidno, prikazujući nekakve biračke spiskove u svim mogućim resursima koje im obezbjeđuje medijska logistika (Dan, Vijesti i Monitor) ove dvočlane političke grupacije. Ta „kupovina“ mrtvih duša (čitaj apstinenti) se čini na onaj provjereni manipulativni princip da „majmun čini što majmun vidi“. Stalnom pričom i pozivima da se ljudi interesuju za stanje u biračkim spiskovima, mahajući njima ispred nosa čitaocima pomenutih opozicionih listova, žele da obezbijede veće interesovanje za ovu tematiku, a time i projektovanu izlaznost. I eto odgovora otkud ovolika izborna nekrofilija? Prepoznasmo ove „bezemljaše“ u liku glavnog Gogoljevog antijunaka, koji je „kupovao“ nepostojeće kmetove (čitaj apstinente) za sebične ciljeve.

Lojalnost nas čini nepobjedivim

Već više od godinu dana sam izvršni direktor Pobjede, najstarije crnogorske medijske kuće, ali sam tek danas postao svjestan presudne istine koja otkriva tajnu Pobjedinog trajanja. To je LOJALNOST njenih čitaoca! Mnogo je bilo imena (brendova kako se sad moderno kaže) koje su činile prepoznatljivim poslijeratno crnogorsko društvo i ekonomiju, ali opstala su samo nekolika, kao što je Vranac, Nikšićko pivo, Rada i dr. Zašto su neke propale firme a neke postale još uspješnije? Šta je napravilo razliku? Nju je napravila – lojalnost njihovih kupaca! Veliki ekonomisti današnjice koji tumače ovo krizno vrijeme kažu da ono što čini razliku između uspješnih i neuspješnih kompanija nijesu ni skupe marketinške kampanije, ni nove tehnologije ni pristup izvorima finansiranja, već upravo ta lojalnost njihovih komitenata. A lojalnost se ne stiče preko noći, već gradi godinama. Ona je čedo međusobnog povjerenja, koje se steklo na osnovu pozitivnog iskustva u dužem periodu. I onda kada dođu teški trenuci lojalnost tada dolazi do punog izražaja i posebno se manifestuje u trenucima kada nema direktne finansijske koristi i ličnog interesa. I ne dešava se zbog nečega već uprkos tome! Uvidio sam mnogo nekih naših nedostataka kroz ovaj kratak period mog angažovanja u Pobjedi, ali sam sa druge strane i spoznao i mnoge kvalitete, a ponajviše koliko je snažna lojalnost njenih čitalaca. I kada su nas neki „prijatelji i saborci“ od kojih smo očekivali pomoć i razumijevanje, ostavljali na cjedilu, naši čitaoci i komitenti pokazali su lojalnost Pobjedi. Ona se posebno manifestovala i kroz dugi niz godina i u mnogim kriznim trenucima i previranjima. Ali, ona se pokazuje i danas, uprkos neviđenoj kampanji i neistinama koje šire neki opozicioni listovi protiv nas. Ona se pokazivala i uprkos pojavi dvije nove novine na ovom našem malom crnogorskom tržištu, koju je pratio svježi kapital, dampiške (nulte) cijene i snažna marketinška kampanja. Ipak, pored svega, jedna je tvrđava ostala nepobjediva – Lojalnost naših čitalaca! Paralela sa predstojećim parlamentarnim izborima čini mi se logična i jasna kao dan. Izbori su svojevrsno „tržište političkih ideja“, gdje glasači „kupuju bolju budućnost“, tj. odlučujući ko će im voditi državu u narednom četvorogodišnjem periodu. Kao kod novina i na političkoj sceni pojavljuju se neki novi politički subjekti i koalicije, koji takođe imaju nevjerovatno skupu i sinhronizovanu marketinšku kampanju. Dijele „besplatno“ ideje i obećavaju velike stvari po mnogo ,,nižim cijenama“ za stanovništvo. Nekom manje osviješćenom posmatraču sve to djeluje tako pozitivno i obećavajuće. Ali, postoji „problem“ kojeg izgleda nijesu svjesni ti „novi igrači“. To je lojalnost glasača! Ta njihova nevidljiva povezanost sa „svojim“ partijama (bilo one vladajuće ili opozicione i nacionalne) kojima ukazuju povjerenje kroz duži niz godina. Ona će presuditi u ovim oktobarskim izborima. Jer, znajući naš narod kako teško ukazuje povjerenje nekom, uvjeren sam da neće te skupe marketinške kampanje, dostupnost izvorima finansiranja itd. učiniti razliku između onih uspješnih i onih neuspješnih na ovim izborima. Učiniće je lojalnost, jer lojalnost nas čini nepobjedivim!

SEPTEMBAR - NAJDEPRESIVNIJI MJESEC?

Uvjek sam se radovao septembrima. Septembri su bili najljepsi mjeseci moje mladosti. Počinjale bi školske godine; ponovno okupljanje društva; odlazak daleko od kuće u Sarajevo i Beograd; mladalačka sloboda i fantazije! Svaki septembar nanovo bi budio u meni neko isčekivanje (svakako iracionalno) željenih promjena i novih početaka. I onda iznenadi me naslovni tekst jednih novina - SEPTEMBAR NAJDEPRESIVNIJI MJESEC U GODINI! Stadoh u nevjerici da se zapitam da li je to tačno? Znao sam za januar da to pričaju, ali septembar?!? Hmm Septembar je mjesec ogromnih troškova za nas roditelje koji spremamo djecu u školu i to je svakako razloga za stres. Pored svih najava (lažnih ili ne, svejedno je) o poskupljenjima mlijeka i hljeba, struje i benzina, svaki novi trošak, svaki novi udarac nemogućnosti, donosi ljudima osjećaj poraza, bespomoćnosti i očaja. I eto ti depresije septembarske. Ovo je i mjesec promjena godišnjih doba, životnog ritma, pada energije koji dokazano stvara depresiju. To je ono vrijeme kada se život opet vraća u kolotečinu, prepun poslovnih I porodičnih obaveza i stresova. Sa prvim kišama i jesenjim oblacima dolazi melanholija, loše raspoloženje, bezvoljnost i to je ta tkz "jesenja depresija". Ali ako išta znam o depresiji, onda je to da ona dolazi poslije nekih značajnih životnih ciklusa, kao posljedica nerealnih očekivanja, uzaludnog truda i neostvarenih snova. I možda se tu krije odgovor na moje pitanje, kako su septembri od najradosnijih postali najdepresivnijih mjeseci. Kada prodješ neku dionicu svog životnog puta i vidiš da nije sve kako si zamišljao. Tamo gdje je bila očaranost, tu je nastala RAZočaranost. Gdje je bila nada tu je blizu bilo i BEZnadje, gdje preglaštvo i odricanje, tu umor i zasićenost. Gdje je bila euforija eto nastao prostor za depresiju. Ali ne pišem ovo samo o nama običnim ljudima, pišem za cijelo društvo, jer osjećam da je ovaj septembar za Crnu Goru složeniji, jer zvanično počinje predizborna kampanja. Kad kažem složeniji mislim na razlike u odnosu na onoj postreferendumski iz 2006 godine, kada smo pred izbore u nezavisnoj Crnoj Gori sanjali snove (svakako iracionalne). Kada nas je poslije uspješne predjene dionice nosila euforija i entuzijazam za preglaštvo. Tada je septembar bio pun velikih i krupnih riječi i obećanja i od opozicije i od pozicije. Tada je septembar bio vjetar u ledja i jednima i drugima. Ali ovaj današnji je drugačiji (svakako racionalniji) ali priznaćemo i iskreniji. Ovaj Septembar ljeta gospodnjega 2012, je mnogo umorniji, mnogo melanholičniji, mnogo depresivniji od prethodnih. Ovaj će teško da podnosi i sluša krupne riječi i velika predizborna obećanja i vlasti i opozicije. Ovaj najobičniji i neeuforični (iako predizborni) septembar zaustavlja ljude na promjene i nove pokušaje. Obeshrabruje nas sada kada smo mnogo toga prešli i uspjeli a opet nije došlo ono što smo očekivali. Zato je ovaj Septembar možda najveći 'politički neprijatelj" svima nama, i složnoj vladajućoj koaliciji i nesložnoj trokolonaškoj opoziciji. Njemu se valjamo oduprijeti, zajedničkim snagama. Da ga ne liječimo nekim toplim napicima lakih predizbonih floskula i obećanja, već konkretnim djelotvornim i svrsishodnim akcijama. Da se ne uljuljkuje vlast na starim lovorikama ali i da opozivija ne kalkuliše sa narodnom mukom, već da se odupremno ovoj septembarskoj depresiji. Da nam ne bude ona Njegoševa "Pleme moje snom mrtvijeh spava...", već učinimo male ali pametne korake. Kao što se gomile dugova, vraću tako se plaćaju prvo oni mali prema svojim mogućnostima. Kao što se gomile problema rješavaju jedan po jedan, malim koracima. To daje snagu i samopouzdanje i vraća vjeru. A ona je najbolji lijek protiv svake depresije.

Korisni nedostaci izbornog sistema

U naredne dvije nedjelje će se okončati unutarstranačke procedure oko formiranja izbornih lista za oktobarske izbore na državnom, ali i na lokalnom nivou u pojedinim opštinama. To je prilika da se kaže nešto o prednostima i nedostacima našeg izbornog sistema koji sa manjim varijacijama primjenjuje već skoro dvije decenije. Njegovi nedostaci se upravo ogledaju u kriterijumima i načinu kako neko postaje poslanik ili odbornik neke partije. Osnovna mana našeg proporcionalnog sistema je činjenica da je cijela Crna Gora jedna izborna jedinica i da ne postoji direktna veza između poslanika i gradjanina, tj. izbrnog mjesta odakle poslanik potiče. Gradjanin glasa za izbornu listu neke partije, a onda sa te liste nakon izbora partijski organi vrše odabir onih koji će sjesti u nacionalni i lokalni parlament. Ovaj proporcionalni sistem takodje pogoduje centralizaciji tj. „podgorizaciji“ naše političke scene, jer u glavnom gradu živi skoro 1/3 glasačkog tijela. Tako lokalni i regionalni interesi ostaju zamagljeni, jer ih prezentiraju oni koji ih ne razumiju jer ne žive u tim sredinama. Ovo bi se lako moglo promijeniti kada bi Crna Gora bila podijeljena na 80 izbornih jedinica, koliko se i poslanika bira. Posebno značajna mana našeg proporcionalnog sistema je što poslanici i odbornici po ovom sistemu ne predstavljaju građane već predstavljaju političke partije, odnosno njene lidere. Političke elite imaju presudan uticaj na formiranje izbornih lista, ali i određivanje lica koja će sa tih lista sjesti u poslaničke i odborničke klupe. Tako se i stvara čvrsta interesna veza i lojalnost poslanika svojim „šefovima“. Nema dovoljno ispravne distribucije političke odgovornosti poslanika i odbornika prilikom glasanja za neke zakone i odluke. Jer poslanik ne odgovara građaninu iz mjesta gdje je dobio većinu glasova, već isključivo svojim partijama i njihovim organima koji su mu dali mandat. Oni postaju puki politički tasteri velike glasačke mašine. Nažalost. Sve to u konačnom uzrokuje drugačiju (svakako lošiju) kadrovsku selekciju unutar partija, jer ne avanzuju oni koji imaju povjerenje građana već povjerenje lidera partije. Ali o ovome ne želi da govori niko iz političkih partija iz vlasti i opozicije, jer njima ne odgovaraju ovakve izborne reforme. Zašto? Zato što velikim partijama kojima bi trebalo da odgovara većinski sistem, ipak, ne odgovara potencijalna „partijska (ne)disciplina“. Jer u večinskom sistemu čovjek je nosilac mandata a ne partija i u tome je fundamentalna razlika. Sa druge strane, posebno male parlamentarne stranke ne žele reforme niti da rizikuju da zbog promjene izbornog sistema izgube poslanička i odbornička mjesta. Jer, proporcionalni sistem stvara veću mogućnost da budu „jezičak na vagi“ i tako značajnije utiču, tačnije ucjenjuju one velike prilikom kadrovskih rješenja i usvajanja strategija i zakona. Konačno, promjene ne odgovaraju ni nekim nacionalnim strankama koje smatraju da bi na ovaj način izgubile broj poslanika koje su imale u dosadašnjoj izbornoj matematici. I tako, dok svi po malo profitiraju od postojećeg izbornog sistema, na šteti je narod, odnosno mlada crnogorska demokratija. Jer ovim sistemom uloga građanina se svodi samo na to da jednom u četiri godine izađe i izabere nešto od onog što mu partije nude, a onda „ajd’ zdra’o“. Ko je još čuo da je neki građanin (što se dešava u nekim zemljama sa većinskim sistemom) otišao na vrata kancelarije svog poslanika ili odbornika, da ga pita za neko njegovo pravo ili interes? To je kod nas nezamislivo, jer svako je podjednako (ne)nadležan da tumači mjesne interese. Zato ovakvu izbornu reformu bi posebno imalo smisla sprovesti na lokalnom nivou. Ali, dok ne shvatimo da su nedostaci izbornog sistema manje „korisniji“ od prednosti i benefita koji donose nekim političkim elitama, do tada će situacija biti ovakva kakva je.

Oslobodilački rat protiv dugova

Ovaj vijek je razgolitio najmoćnije osvajačko sredstvo svjetskih razmjera – KREDIT. To je novo finansijsko sredstvo za masovno uništavanje. Više nijesu potrebne velike vojske da bi porobio jedan narod i od njega uzimao danak. Danas je dovoljno da mu odobriš kredit ili kako lijepše kažu „finansijsku pozajmicu“. Što kredit ima manju šansu da se vrati tim bolje služi svrsi porobljavanja. Ogroman broj naroda, njihovih nacionalnih korporacija pa u konačnom i država, pali su u savremeno dužničko ropstvo. Postali su poslušnici svojih kreditora i njihovih mentora, jer im ograničavaju suverenitet u vođenju monetarne, fiskalne i svake druge politike. Ide se dotle da će se nekim takvim državama postaviti „staratelj“, kao što se određuje „nenormalnim ljudim, kockarima i dr. licima sa ograničenom poslovnom sposobnošću“. Ali, lako bi mi da je to neka daleka priča koja nas lično ne dotiče. Da nismo i sami upali u „lance“ bankara ili kamataša. Mnogi od nas su uhvaćeni u zamku primamljivih reklama o „stanovima iz snova“, o kreditima za „jednokratno rješavanje svih finansijskih problema“, o uživanju u kupovini na ratama, o predivnim autima koji su na dohvat ruke za „samo“ 5 eura na dan itd. I malo po malo, kredit po kredit, postadosmo robovi u sred ere neoliberalizma i priče o ljudskim pravima, potpuno nesvjesni pakla na koji smo dragovoljno pristali. Onaj skromni spokojni porodični život, zamijenismo za malo „imućniji zatvor“ pun nemira, stresa i svađa. Shvativši, ali kasno, da 3\4 svih naših problema i porodičnih svađa je nastalo upravo zbog tih kredita i dugova, rata, blokada računa i prijetnji raznih utjerivača. U toj naknadnoj pameti smo shvatili da nas ti bankari i njihovi krediti nijesu ničim obogatili već osiromašili. Sve što smo kupili za njihove pare devalviralo je, a na drugoj strani pristigle su rate sa nekim varijabilnim kamatama, bankarskim i sudskim troškovima, zateznim kamatama itd. Ne znači ništa što se žalimo da nas na sve ovo niko nije upozorio kad smo zaključivali ugovore. Sve ovo od davnina su ljudi znali pa su ove „spasioce“ zvali pravim imenom „zelenaši“. To je nekad bilo kažnjivo i pred ljudima ali i božijim zakonima. Danas je davanje para na kamatu društveno prihvatljivo ponašanje i legalni dio ekonomskog ambijenta. Još Rimsko pravo nas je učilo o neosnovanom bogaćenju tj. da niko ne može da se obogati na tuđu štetu, u okvriu kog je važilo pravilo o bogaćenju preko polovine. A danas na stambeni kredit na svaki pozajmljeni euro platiću euro kamate. Ovo što je legalno i normalno danas, a nikad nije bilo. Kako ne naučimo nešto od Muslimana na ove ramazanske praznike. U zemljama o kojima imamo mnogo predrasuda u kojima je na snazi šerijat, kamata je zabranjena! Danas u tom „nazadnom“ muslimanskom svijetu ako neko daje pozajmicu, ne smije da zaračuna kamatu, inače rizikuje zatvor. Nije ni čudo što zapadni svijet uveliko razara finansijska kriza i bankroti dok muslimanske zemlje ostaju baštine blagodeti svojih uvjerenja. U krizi smo jer smo na pogrešnim temljima počeli da gradimo svoja „carstva“. Naši najmoćniji biznismeni u su pod ogromnim kreditima i dugovima, što je javna tajna. Pa ako nismo učili od Muslimana mogli smo poslušati starozavjetne mudrace i proroke koji su upozoravali da bježimo od bilo kakvih dugova. Koji su nas očinski korili i savjetovali da ako smo se zadužili ili ako smo jemčili za nekoga da smo upali živi u ruke svojih povjerioca, i da zato ne časimo časa i ne damo sna svojim očima dok se ne izbavimo iz te robije tj. dugova. Zato danas ne postoji uzvišenijeg poziva i pravednije bitke od bitke za slobodu od dugova. Ova bitka je i individualna ali je i nacionalna. Za slobodu našeg naroda ne trebaju nam tenkovi i avioni. Potrebno je da odmah od danas proglasimo dugove za naše najokorelije neprijatelje i tiranine. Da svaki mjesec učinimo sve da povećamo svoje prihode i smanjimo svoje troškove, da nam ostane više da vratimo kredite. Da se ne smirimo dok i zadnji cent ne vratimo. Da bi nekad za života svoga doživjeli dan kad ćemo se jedno jutro probuditi svesni da nikome nijesmo dužni i da možemo reći da smo opet ljudi, da smo opet slobodarski narod, koji je povratio svoje dostojanstvo i samopoštovanje. Koji je izborio svoju nezavisnost!

LUKSUZ U NUŽDI

Čini mi se kao da nikad nije bilo ovoliko emisija i tekstova o početku školske godine i visokim troškovima koje to donosi. Za nas roditelje to je uvjek vrlo stresan period, koji se ponavlja iz godine u godinu. Ali kao da je ove godine teže pa zato ovakva reakcija. Kako i ne bi, kad je prema nekim procjenama potrebno oko 200 eura za pripremu jednog đaka. Ja imam, hvala Bogu, dvoje osnovaca, za koje sam morao kupiti komplete knjiga. Moja su se djeca vrlo obradovala, jer dobijanje novih knjiga uvjek nosi neka lijepa osjećanja. Zaista, ove knjige sada su predivne, tako su sa ukusom dizajnirane, vrlo kvalitetne, prosto da ih je uživanje držati u rukama. I tako dok su naša djeca gledala knjige, supruga i ja smo gledali račun. Zabrinuto i sa čuđenjem. Jedna tanka knjiga košta preko 5 eura! Ovaj put sam malo upućeniji u ovu problematiku, pa izustih – ovo je stvarno luksuz! Luksuz sam po sebi nije problem ako je fakultativan, pa ko ima para neka se luksuzira. Pod ovim luksuzom, ne mislim na onu izreku, koju je moj pokojni stric sa skromnom penzijom često ponavljao: „Nije to skupo, nego mi nemamo para“. Ali problem je kada vas neko zakonski primorava da kupujete nešto što je luksuzno. Luksuz je jer se ne radi o knjigama koje kupujemo prema svojem nahođenju da nam godinama krase police u dnevnim sobama, već se radi o udžbenicima koji se rabe nekih 9 mjeseci i onda se bace. E taj udžbenik za moje male osnovce nije od klasičnog papira, već od kunsdruka tj. onog najskupljeg masnog papira. Dalje, nije crno-bijele boje kao što su nam bili udžbenici na fakultetu, već pun kolor i to komplet knjiga! Oni koji se bave štampom reći će vam da je to skoro – 300% skuplja varijanta. Ali vrhunac u zahtjevima naručioca posla (Zavod za udžbenike) onima koji ih štampaju, kad su udžbenici u pitanju, je da ove knjige moraju biti prošivene! Što je mnogo mnogo je! Ovo luksuziranje je bio razlog zbog kog je Pobjeda izgubila posao štampanja udžbenika i unaprijed „diskvalifikovana“ na budućim tenderima. Kad sam se o tome raspitivao kod saradnika koji su taj posao dugo radili u Pobjedi, uzaludno su pokušavali da objasne šta se desilo. Mi nemamo tu skupu mašinu koja prošiva knjige, pa već nekoliko godina smo ispali iz tog unosnog posla od koga je decenijama veliki broj radnika Pobjede zarađivao platu. Tako da smo bili prinuđeni da prepolovimo broj radnika sa 460 na oko 230. Zbog ovako visokih zahtjeva Zavoda, posao štampanja udžbenika je otišao u neke druge štamparije van Crne Gore, o čemu iz profesionalnih razloga neću ovom prikom govoriti. Mogu samo kao roditelj i kao radnik Pobjede, iako ne baš nepristrasan i objektivan, gladajući ove skupe knjige da se zapitam: „Kome je u interesu sve ovo?“. Nekom sigurno jeste, jer se u ovom poslu okreće ogroman novac, koji se mjeri milionima eura. Ali nije problem u tome što se neko bogati od ovog luksuza, luksuz postoji u mnogim drugim oblastima. Problem je što udžbenici za osnovce nijesu hir već nužda i obaveza, pa zato i ne smiju da budu luksuz, već primjereni našim stvarnim potrebama i standardu.

Da li su javne nabavke postale „tajni posao“?

Javne nabavke, po novom zakonu, oglašavaju se isključivo na sajtu ove institucije, a oglasu se može prići isključivo uz password, odnosno šifru PODGORICA – Novi zakon o javnim nabavkama, koji je počeo da se primjenjuje prije pet mjeseci, smanjio je transparentnost u ovoj oblasti jer je ukinuo oglašavanje u štampanim medijima. Naručilac javnu nabavku oglašava isključivo na sajtu javnih nabavki, a oglasu se može prići isključivo uz password, odnosno šifru. - Samo na e-portalu Uprave za javne nabavke možete pristupiti nekom javnom pozivu. I to isključivo ako se „ulogujete“ sa passwordom. To znači da činovnici Uprave mogu tačno da vide koji oglas i ko je za šta zainteresovan. A vjerovatno i drugi koji znaju da prate analitiku sajtova. Zato nije ni čudo što je analiza Instituta Alternativa, koja je predstavljena u Podgorici u protekli četvrtak, ukazala na niz manjkavosti novog zakona – kaže izvršni direktor Pobjede Lav Lajović apostrofirajući netransparentnost među ključnim nedostacima. U posljednje četiri godine na javne nabavke u našoj zemlji utrošeno je više od 1,67 milijardi eura – godišnje se sklopi više od 5.000 ugovora. Greška Koliko je pogrešna izmjena Zakona o javnim nabavkama pokazuje, kaže on, činjenica da je u potpunosti izmijenjen član koji se odnosio na transparentnost javnih nabavki. - I sada imamo situaciju da se javne nabavke faktički „krijući“ rade preko portala i da se neposredno daje dokumentacija. Imamo samo vrlo ograničenu i kontrolisanu mogućnost da pristupimo oglasu – ističe Lajović. I predstavnici EU su uvidjeli manjkavosti ovog zakona, pa je šef operativnog sektora u Delegaciji EU Nikola Bertolini u četvrtak, na prezentaciji analize, rekao da je u Crnoj Gori potrebno uraditi dodatno usaglašavanje sa principima EU u ovoj oblasti, pravovremeno primjenjivati propise, pojačati kontrolu, ali i smanjiti broj naručilaca javnih nabavki. - Crna Gora sa 650.000 stanovnika ima skoro 1.000 naručilaca, što je previše, jer povećava rizik koruptivnih radnji – kazao je Bertolini. Pitamo se, kaže Lajović, kome je u interesu da se izbaci obaveza javnog oglašavanja „javnih“ nabavki. - Ako šta donosi rizik „mutnog posla“, onda je to da državni organi, organi lokalne samouprave i javne službe javne nabavke rade bez javnog oglašavanja. Pitamo se kome je u interesu? Privredi, svakako, nije. Jer je uslov da svi imaju jednake šanse da dobiju državne poslove, a ne neki favorizovani, da se oglas objavi u sredstvima javnog informisanja. U zemljama EU su posebno strogi uslovi kad je transparentnost u pitanju za velike javne nabavke preko 135.000 eura – objašnjava Lajović. Izmjena zakona u dijelu „transparentnosti“, smatra Lajović, nije u interesu građanima. - Šta je sa onih 42% građana koji nemaju tu „sreću“ da znaju da se služe kompjuterom i internetom. Za njih ne postoji transparentnost i jednaki uslovi da prate oglase – ocjenjuje Lajović. Interes Nije to, svakako, ni u interesu državnog budžeta, ali ni štampanih medija. - Od smanjenja transparentnosti javnih nabavki smanjuje se i broj učesnika na tenderima, pa se samo mogu dobiti „lošije“ ponude, odnosno učiniti javne nabavke skupljima. Time su i veći izdaci budžeta. Ovom promjenom zakona je u značajnoj mjeri ugroženo poslovanje jednog pravnog subjekta iz oblasti medija i egzistencija njenih 240 radnika, koji su ostali bez značajnog dijela prihoda – objašnjava Lajović. Izvršni direktor Pobjede podsjeća da analiza Instituta Alternativa otkriva niz nedostataka u javnim nabavkama. - Prije svega koliki je samo „trošak“ korupcije koji se dešava zbog netransparentnosti javnih nabavki. Svakako veći od iznosa koji se izdvoji za plaćeni oglas u dnevnoj štampi ili državnom i opštinskom službenom listu – ocjenjuje Lajović. Novi crnogorski zakon je, ako ništa drugo, trebalo da predvidi obavezu da se velike javne nabavke oglase u dnevnoj štampi ili Službenom listu. - Bio bi to minimum obezbjeđivanja transparentnosti – kaže Lajović. U analizi Instituta prikazana je, podsjetimo, i anketa građana Crne Gore i njihova percepcija pokazuje sve moguće rizike za korupciju, koji donosi postupak javnih nabavki u Crnoj Gori. Predsjednik UO Instituta Alternative Stevo Muk kazao je u četvrtak da je veliki prostor za korupciju u procesu sprovođenja javnih nabavki, posebno u velikim projektima. On je kazao da se korupcija u ovoj oblasti uglavnom odvija na visokom nivou, odnosno da mora biti neposredno odobrena od strane visokih funkcionera koji uzimaju najveći dio mita. Muk je dodao da se korupcija u javnim nabavkama dovodi u neposrednu vezu sa političkom korupcijom. Stari i novi zakon Stari zakon (Sl. list RCG br.46/2006) predviđao je u poglavlju Poziv za javno nadmetanje u članu 35. stav 1: „Naručilac je dužan da poziv za javno nadmetanje objavi na internet stranici nadležnog organa uprave i oglasi u jednim dnevnim novinama koje se izdaju i distribuiraju na cijeloj teritoriji Republike.“ Novi zakon (Sl. list CG br.42/2011) predviđa u članu 7. obezbjeđivanje načela transparentnosti postupka javne nabavke u opštem smislu, a u članu 62. navodi: „Naručilac je dužan da poziv za javno nadmetanje objavi na portalu javnih nabavki. Poziv za nadmetanje se dostavlja neposredno ponuđačima.“

IMOVINSKI KARTONI ZA UREDNIKE

Kao savjetnik za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku potpredsjednika Vlade gospodina Svetozara Marovića, bio sam u prilici da učestvujem u reformi zakonodavstva u oblasti klevete. Ta reforma je bila značajna i uspješna i predstavlja jedan od svijetlih primjera uspješno sprovedene dekriminalizacije klevete. Sprovela se u dvije faze. U prvoj su urednici i novinari medija bili oslobođeni odgovornosti za klevetu i uvredu. A u drugoj fazi je i potpuno izvršena dekriminalizacija. Znam koliko je bilo protivnika i oprečnih stavova, što smo do te mjere učinili medije neodgovornim za izrečenu vijest. Ali, lično sam ponosan što sam učestvovao u tome, jer duboko u sebi vjerujem, da bez slobode ne može biti ni odgovornosti, ni društvene ni lične. Ali s druge strane bilo je medija koji su i pored svega toga bili nezadovoljni. Zalagali su se za set normi koje su trebale da izjednače novinare sa službenim licima u vršenju svojih dužnosti. Drugim riječima, da se dodatno zaštite urednici i novinari i da se oštrije kažnjavaju lica koja ih napadaju. Ove inicijative su posebno bile sinhronizovane kada bi se desio neki napad na novinare. Danas, nakon studije koju je objavila Pobjeda, gdje je pokazano kako se ova sloboda i uticaj medija može zloupotrijebiti za sticanje imovine i druge koristi, dodajem gore navedenoj inicijativi da se novinari izjednače sa službenim licima u obavezama, ne samo u pravima. Naime, ako javni funkcioneri predaju imovinske kartone, onda bi trebalo ozakoniti i obavezu da direktori i urednici medija to čine. Da se vidi kolika je njihova imovina bila kad su postali direktori i urednici, a kolika je sada. Pa kad u novinama stavljaju na uvid javnosti koliko je koji funkcioner zaradio za godinu dana (a toga je i previše da postaje neukusno) da se sudu javnosti izloži i koliko je koji urednik stekao bogatstva. Jer, ako se medijski poslenici žele izjednačiti u pravima sa funkcionerima, onda bi trebali da izrdže dodatnu odgovornost, posebno sada kada su postali krivičnopravno neodgovorni za izgovorenu riječ. Mediji su, nažalost, prestali biti mediji, što znači oni koji prenose informacije, a sve više su postali „kreatori“ informacija i javnog mnijenja. A to znači da njihovi tekstovi mogu imati propagandni i politički uticaj. A uticaj je sve, i u svijetu politike i u svijetu biznisa, i može se materijalizovati. Zato sam ja prvi, kao direktor, a tražio bih i od glavnog urednika i ostalih urednika, za to – da pokažemo svoje imovinske kartone, koliko smo bili „bogati“ kad smo počeli da radimo u Pobjedi, a koliko danas. To bih tražio i od ostalih medija, pa da javnost zaključi, koliko je ko „nezavisan“.

IZADJITE NA CRTU AKO SMIJETE

Svaki građanin Crne Gore prekjuče je, kao i mnogo puta prije toga, imao priliku da dobije transparentne i precizne informacije o poslovanju Pobjede i da do detalja sazna sve aspekte rada Pobjede A.D. Skupštine akcionara Pobjede novinari pojedinih medija koriste iz godine u godinu da se bave našim poslovanjem. Ali iz pogrešnih motiva. Iznose i izvrću sve ono nevaljalo na vidjelo. Samo u nekoliko posljednjih mjeseci, sam pročitao na desetine tekstova o Pobjedinim slabostima. Svi pričaju o njenim gubicima, o kašnjenju plata, o padu tiraža, jer svi podaci su im „na izvolte“. Pa ako je ko imao bar imalo ekonomske pismenosti mogao je tačno da izračuna koliki nam je tiraž i pojedini troškovi za sve prethodne godine. Ali očigledno oni su bili nepismeni ili njima nije bilo do istine. Za mene je krajnje degutantno i elementarno nekorektno što se pojedini mediji bave našim slabostima i zaostalim platama. Slavodobitno, po sistemu „da komšiji crkne krava“ dali su izvještaj o gubicima, o nekim troškovima bifea, dnevnicama za novinare, a posebno mi je bilo nisko bavljenje našim padom tiraža za prethodnu godinu. Kao da smo neki izuzetak. Citiraju me kada sam samokritično govorio o svemu tome, a ne prenose djelove skupštine kada sam govorio o uspjesima i rezultatima. Ali, to više govori o njihovim slabostima nego o našim. Jer, snaga je u hrabrosti iznijeti svoje slabosti. I mi nemamo problem sa tim. Zato u nekoliko navrata posljednjih mjesec dana pozvao sam ostale medije na transparetnost u radu. Zar nijesam inicirao da svi direktori i urednici dostavljamo imovinske kartone o imovnom stanju, kad već upiremo prste u druge. Zar nijesam do kraja izložio bilanse stanja i uspjeha Pobjede, da svako može sagledati poslovne rezultate Pobjede. A mogao bi da vidi, da je 2011. godine zabilježen rast prihoda od 4% a ne nikakav pad. Da smo za 41% smanjili troškove, a ne pili i putovali kako hoće da prikažu. A sad o onoj inicijativi o imovinskim kartonima dodajem još jednu. Hajdemo da svi budemo transparent pa da građani vide koliko je kome pao tiraž i koliki su gubici. Zašto oni koji iznose naš prljav veš, ne pokažu svoje bilanse. Bojim se da bi se saznalo da je kod njih obrnuta situacija bila, da su njima prihodi u 2011. godini pali 40% a rashodi porasli 4%. Javnost bi vidjela, a što mi u Pobjedi dobro znamo, da je pad kod konkurencije daleko veći i u tiražu i u bruto prihodima. Kad bi svi iznijeli svoje tiraže u maju mjesecu, saznalo bi se da je konkurenciji tiraž pao na 8.800 primjeraka, i da nemaju 51% tržišnog share-a nego 30%. Da bi se saznala istina, postoje specijalizovane agencije za nezavisni odit (verifikacija, revizija) tiraža štampanih medija i posjećenosti internet sajtova, koje rade u skladu sa standardima i smjernicama International Federation of Audit Bureaux of Circulations. Prije nekoliko nedjelja izašao je svjetski izvještaj o tiražu dnevnih listova u 2011. godini. Dati su prikazi blizu četiri stotine dnevnih listova i to iz većine zemlja sa svih kontinenata svijeta. Prikazuju se prosječni godišnji tiraž i kao indeks rasta ili pada tiraža u odnosu na prethodne godine. I svih zemalja ima, čak i Srbije, samo nema Crne Gore. Kod nas nažalost još uvijek je to tajna i svako krije stvarne tiraže. Svi osim Pobjede! Zato hajde da angažujemo nezavisni odit, pa se ne bi držali naručenih istraživanja nekih marketinških kuća, koje iznose netačne podatke o „uticaju“ i „povjerenju“ tj. tiražima. Meni je jasno zašto se šire takve neistine, jer od toga zavise i glavni prihodi novina. I to znaju i oni koji naručuju i oni koji izrađuju te analize. Što se tiče Pobjede, odgovorno za njih mogu reći da su netačne i tendeciozne. Samo u posljednja dva mjeseca Pobjeda bilježni stalni rast tiraža za skoro 15% posto. Naravno tome doprinosi činjenica da smo sada neuporedivo jeftiniji od konkurencije, ali pretežno je to proizvod sve većeg kvaliteta najstarijih novina i svijesti ljudi da Pobjeda daje istinitu informaciju. Zato ako su spremni na istinu, ajmo da uđemo u projekat nezavisnog oditovanja jer od toga će i drugi imati višestruke koristi. Posjedovanje tačnih i provjerenih informacija o tiražima daje mogućnost oglašivačima u Crnoj Gori da planiraju i vode medijske kampanje; mogućnost pravilne raspodjele budžeta; lakšeg korišćenja marketinških resursa i preciznijeg mjerenja i analize rezultata marketinških i PR kampanja. Time će i oglašavanje za naše komitente postati mnogo sigurnija investicija a ne pucanj u prazno. Zašto bi Crna Gora bila posljednja zemlja u kojoj se o padu tiraža ćuti, osim ako se odnosi na Pobjedu? Ali, ipak, sam zahvalan što se i na Pobjedinom primjeru priča o toj „tabu“ temi zvanoj tiraž. O onome što čitav medijski svijet govori, ovdje je tema za potkusurivanje među štampanim medijima. Ako će kome slabost Pobjede pomoći, da vrati svoj ugled, onda neka mu je sa srećom. Zato im poručujem: „Blagoslovi Gospode neprijatelje naše i mi ih blagosiljamo a ne kunemo! Neka im sve u napredak krene i uspiju u svim svojim poduhvatima, jer od tuđeg zla nikome dobro ne može biti.“

"U REDU JE TO KOMŠINICE!"

U nekoliko posljednjih dana održano je pet skupština akcionara investicionih fonova. Donešene su „sudbonosne“ odluke o transformaciiji fondova po novom zakonu, koji je gromoglasno najavljivan od strane najviših predstavnika Komisije za hartije od vrijednosti, Vlade i Skupštine. Reklo bi se da će ovi događaji izazvati veliku pozornost medija, a posebno građana, jer se tiče njihovih imovinskih prava. Činjenica je da preko 100.000 građana Crne Gore ima u tim fondovima neke akcije, koje su dobili besplatno u procesu vaučerske privatizacije. Akcionari Međutim, o svemu ovome nije bilo ni pomena u štampanim i elektronskim medijima. Da nije Pobjeda, svjedok crnogorske istorije, izvijestila o svemu tome, mislim da ni jedan građanin ne bi znao da se išta desilo. Privatne televizije, i ostala privatna dnevna štampa, ostale su nezainteresovane za ova dešavanja. Ako bi to i moglo da se opravda, zbog njihove ekonomske nezainteresovanosti, teško bi mogla da se opravda činjenica da na skupštinama akcionara fondova opet nije bilo naroda, sale su bile gotovo puste. Da nije sve kako jeste, okrivili bi nadzorne organe većine fondova koji su i ove godine zakazali skupštine u isti dan, ali u potpuno različitim gradovima Crne Gore, tako da građanin koji je disperzovao rizik svog ulaganja uloživši akcije u različite fondove, nije mogao fizički da prisustvuje na više od jedne skupštine, a da ne pričam o troškovima prevoza da bi sve to postigao itd. Dešavale su se „bitne“ stvari, dijelili su se fondovi na otvorene i zatvorene, utvrđivala se vrijednost imovine, birali su se novi organi nadzora i upravljanja, nova pravila upravljanja otvorenim fondovima, a ipak – tajac. Očigledno je jedno, više se niko ne okreće na te neke „investicione jedinice“, jer duboko u sebi misli da od toga više nema vajde. Ali, zar to nije neka imovina? Nečije vlasništvo, pa makar i pustopoljina. Sjećam se kako sam nedavno, u Strazburu, stajao sam u redu ispred kase prodavnice mješovite robe i zapanjen gledao kako neki čičica ispred mene strpljivo čeka da mu kasirka vrati 2 centa! To je bilo posve normalno, a ja tako nešto nijesam vidio u životu! Mi Crnogorci, pomislih, smo najbogatiji ljudi na svijetu, definitivno! Kod nas, brate, slabo đe i postoje te kovanice od 1 i 2 centa. Mi to volimo da damo kasirkama, ako se slučajno zalete da vraćaju neku sitninu. Tiho i nonšalantno kažemo: „U redu je to, komšinice!“ Jesmo li mi zaista toliko bogati da se ne okrećemo za onim našim što je „zarobljeno“ u fondovima ili je nešto drugo posrijedi? Ja mislim da je nešto sasvim drugo u pitanju. A to su najmanje dvije stvari. Dva pogleda 1. Mi „savremeni“ ljudi 21. vijeka, nažalost, imamo potpuno poremećene vrednosne sudove, pa ne umijemo da cijenimo ono što smo primili besplatno! Samo ono oko čega znoj prolijemo znamo da čuvamo, da njegujemo, da vrednujemo i hvalimo. Prosto nemamo zahvalnosti za ono drugo što dobijamo zabadava. A zar nije upravo suprotno, da najvrednije danas što imamo je: život, djecu, slobodu, zdravlje, vjeru i ljubav, a sve to smo dobili kao Božiji dar! Nema cijenu! Mi tek kad gubimo, počinjemo cijeniti ono što imamo. A one stvari (po mogućstvu markirane) koje nas udaraju po nosu, koje imaju paprene cijene, e to „cijenimo“. Vaučere smo dobili zabadava, očigledno ne vrednujemo mnogo. Ne marimo ni što vrtoglavo gube vrijednost i što neko preko njih upravlja znatnim dijelom crnogorske privrede. Ali tako je to, kod „besplatnih stvari“. 2. Poslije očaranosti, dođe razočaranost. Poslije euforije, zavlada depresija i rezignacija. I to je ono što osjećam ovih dana – postberzanska rezignacija. Riječ koja bukvalno znači – spustiti koplje, predati se na bojnom polju, povući se pred beznađem. I to je, bojim se, na sceni. Ljudi su izgubili svaku nadu da će išta biti od tih „papira“ koje posjeduju. Ma mogu državnici pompezno da najavljuju velike reforme, promjene zakona, transformacije fondova i druge strane riječi kao „investicione jedinice“ i druge bezanske terminologije. Ali građani su očigledno spustili koplje, povlače se sa „bojišta“ zvano „berza iliti tržište hartija od vrijednosti“, na kojem su do samo prije koju godinu bile velike povike, ulagane cijele ušteđevine. Euforično su uzimani krediti, sanjali su se snovi o brzoj i lakoj zaradi, bio je to pravi „crnogorski eldorado“. A danas, gdje nestade sve, svi napisi o berzi, brokeri i dileri, sve one crvene i zelene strelice. Gdje su oni veliki „igrači“ za kojim se prašina podizala, koji su navodno ostvarivali milionske „profite“. Nema više ničeg na tom bojištu, samo zgarište, od koga svi sad okreću glavu. Kao da se pomalo stide. Samo izgleda Pobjeda, kao svjedok, hladnokrvno i tiho, prati sve, obavještava i informiše istim tonom danas kao i ranije dok su se „milioni valjali“. Nema više onih „nezavisnih“ medija koji su pompezno pratili događaje, najavljivali, pumpali javno mnijenje, špekulisali, ulagali i bogatili se. A nema više ni onih špekulanata koji su širili dezinformacije o sjutrašnjim skokovima na berzi. Nema više ni stranih investitora, i velikih „regionalnih“ igrača da ulažu na našu berzu. Ne, nema više nikog, valjda i oni vide da tu nema ljeba, pa kao da vlasnicima fondova rezignirano kažu: „U redu je to, komšinice! “

LJUDI SIJENKE

Socijalne teme su došle u sam vrh dnevnih zbivanja. Sa jedne strane Ministarstvo rada i socijalnog staranja najavilo je, napokon, realizaciju projekta socijalni karton. Sjećam se i prije deset godina je tako bilo, kada je tadašnji ministar Burzan to najavljivao i objašnjavao reformu istom potrebom – da se putem kartona utvrdi stvarno stanje i potrebe za socijalnom pomoći. Već decenijama se zna da pomoć prima i onaj kome je potrebna i onaj kome nije. A sredstva su oskudna da bi se tako rasipala. Velik je broj korisnika, pa su i naknade izuzetno niske. Nadajmo se da će ministar Numanović u novom mandatu uspjeti da sprovede napredak po ovom pitanju. Najavljene su i izmjene Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, kojim se predviđaju i neznatno povećanje nekih naknada za lica koja imaju primanja manja od 350 eura. Dječji dodatak će ubuduće moći dobijati svako dijete, ne samo troje kao do sada i to 19 eura, umjesto dosadašnjih 15 eura. Lična njega i pomoć invalidnim licima će ubuduće biti 31,8 eura umjesto dosadašnjih 25. Jednokratna naknada za novorođene bebe će biti 105, umjesto sto eura. U isto vrijeme mogli smo slušati vođe nekih sindikata kako preko megafona ispostavljaju socijalne i političke zahtjeve Vladi. Pozivali su da se ne plaćaju računi, da se podigne narodni bunt i sl. Tražili su da im se isplate otpremnine, da idu u prijevremenu penziju itd. Posebno je glasna grupa bivših radnika „Radoja Dakića“ koja traži da im se isplati ni manje ni više nego 40 miliona eura! Vrhunac tih zahtjeva je bio i da ovih 40 miliona „uđu u budžet“. Pomislim: „Koliko li će para onih četrdesetak „dakićevaca“ ispred zgrade Vlade što galame sa megafonima dobiti pojedinačno? Neće valjda svaki dobiti po milion eura!?!“ I onda samo neupućeni posmatrač svih ovih „socijalnih previranja“ bi mogao da zaključi kako je sve u našem društvu na mjestu, jer imamo dijagnozu (koju artikulišu sindkalne vođe), a imamo i terapiju za rješavanje tih problema (koju najavljuje resorno Ministarstvo). A da li je tako? * * * Pobjeda sa Maticom crnogorskom ovih dana realizuje značajan pionirski projekat nazvan „Vrhovi i temelji crnogorske umjetnosti“, koji obuhvata pet antologijskih zbirki pjesama, naših najvećih pjesnika dvadesetog vijeka. Jedna od najljepših pjesama u antologiji, za mene, je pjesma „Ljudi sjenke“Aleksandra Lesa Ivanovića. Ona govori glasnije i jasnije od sve buke koja tutnji u nekim medijima i našim ulicama. Jer i danas u nekim našim gradovima hodaju neki nečujni ljudi, koji ne dižu svoj glas i ne traže neku svoju pravdu, ne obaraju vlade, niti vrijeđaju ikoga. Oni su svoje bodlje, kao što kaže Leso, okrenuli ka unutra, pa sebe ranjavaju prije nego druge. Ne traže „pravdu preko megafona“ već jedino i isključivo milost. Pa umjesto tužioca, oni sjede na optuženičkoj klupi. Kao da su oni krivi jer su nijemi saputnici ovoga vremena. Njihova socijalna pomoć je i starim i novim zakonima limitirana na 170 eura. Oni su zahvalni i oni ćute. Njihova djeca mogu sad dobiti čak 19 eura po novom zakonu, ali oni su zahvalni jer četvrto i peto dijete nije imalo ni na to pravo. Kraj nas hodaju neki „ljudi sjenke“ koji strpljivo podnose nepravdu života sa 31 euro mjesečno za dodatak za siročad, odnosno za tuđu njegu i pomoć. Dok ministri govore da je to napredak u odnosu na prije, a socijalni lideri se bore uz megafone za neke svoje hiljade ili milione eura. Da ova slika bude potpuna, ukazaću na neke budžetske stavke iz Rebalansa koji je usvajen ovih dana, i postaje mi jasno da svi dječji dodaci u Crnoj Gori za šest godina, od kada smo ponovo nezavisna država, manji su od ove „budžetske stavke koju zahtijevaju dakićevci“ koji su na čelu demonstracija u našem gradu. I ne zluradim oko ovog, neka traže ako im može biti. Ako više ima i jedan ministar ili direktor koji će da potpisuje takve zahtjeve. Samo skrećem pažnju na one tihe i mirne ljude, koji ćute i trpe. Oni su slabi, nepokretni, teško zapošljiva lica, kojim treba tuđa njega i pomoć. Oni ni ne mogu da izađu na ulice. Pitam se po stoti put – zašto „bukadžije“ uvijek bolje prođu u životu od strpljivih i skromnih ljudi koji pokazuju razumijevanje i toleranciju. Zašto smo izgradili društvo u kojem „otpremninu od 20.000 eura“ koju su dobijali sindikalci Željezare, KAP-a, Boksita, EPCG, Pobjede, Luke Bar, i td. smatramo najvišom kategorijom i instrumentom socijalne pravde i politike, koju uveliko afirmišu naše sindikale i druge „vođe“. Zar nije oduvjek bila socijalna pravda pomoći nejači, djeci, siročadi, porodiljama, invalidima, udovicama i starcima? Zato ukazujem na ovu „socijalnu pravdu“ donosiocima odluka i ministrima da učine sve, da ubrzaju projekte iz oblasti socijalne politike, da li taj „socijalni karton“ ili najavljene izmjene zakona, ne znam. Ali samo da i oni drugi, koji su na marginama ovoga društva dobiju ne 20 ili 30 ili 100 eura, već mnogo više, što bi bila stvarna socijalna pomoć od koje mogu preživjeti do nivoa ljudskog dostojanstva. Pomognimo onim tihim saputnicima našeg društva na koje nam ukazuje veliki Leso Ivanović, jer je on, za razliku od nas zabludjelih, ugledao svojim „duhovnim očima“ ove „sjenke“ koje kraj nas nijemo prolaze svaki dan. I tiho nestaju.

MNOGO JADA NIZAŠTO!

Od 17. januara prošle godine počela je naplata parkinga u Podgorici. Nekako u to isto vrijeme počeo sam raditi u Ministarstvu finansija u Bulevaru Stanka Dragojevića i po prvi put se susreo a problemom zvanim: „Gdje i kako parkirati auto dok sam na poslu”. A bez auta zaista nijesam mogao, jer živim na periferiji grada i vozim djecu u školu. U gradu na parking mjestima sve i da sam imao toliko novaca nisam mogao da parkiram jer je vremenski ograničeno sa 60, 120 i maksimalno 180 minuta uz slanje SMS poruka. Nakon toga bi morao nešto sa kolima da radim da ih preparkiram iz zone u zonu, da pratim vrijeme isteka poruke i sl. Naravo postoji varijanta da ostavite kola u nekoj gradskoj garaži na satnicu, ali to je više nego papreno. Previše za moju tadašnju činovničku platu. Savjetovali su mi neke kolege opciju mjesečne pretplate ali kad sam se raspitao to je važilo samo za one koji žive u Centru, odnosno za stanare tih zgrada. Zato sam ostavljao kola daleko, van centra na javnim površinama ispod Gorice ili čak Preko Morače, pa bi onda pješačio skoro kilometar do kancelarije. I to je bilo ok dok nijesu došli proljećni pljuskovi. U svakom slučaju bilo je mnogo jada oko toga. Prošle nedjelje čitam izajavu odbornice SNP-a gosp. Zdenke Popović koja je napadala Parking servis zbog ogromnih prihoda na račun građana. Zanimljiva mi je bila njena matematika, po kojoj je ona došla do cifre da Parking servis zarađuje i do 900.000 eura mjesečno od usluga parkinga, jer je izračunala da ima 4,3 hiljade parking mjesta pa to pomnožila sa 50 centi koliko prosječno iznosi SMS i sa 17h koliko se vremenski izdaje parking. Pomislih, kako se dobro puni ovaj opštinski budžet, jer to ispada preko 10 miliona eura godišnje! Međutim prošle nedjelje je novi direktor Parking servisa gosp. Arsenije Boljević govoreći o finansijskim pokazateljima i poslovanju iznio potpuno drugačiji podatak. Da parking servis mjesečno ,,zaradjuje” tek nešto oko 100.000 eura. A da se od toga bruto iznosa tek 20.000 uspije prihodovati od SMS poruka za 3.300 parking mjesta!!! Kad sam to pročitao frapirao sam se. Ako ja dobro računam ispada da dnevno Parking servis ne prihoduje ni 700 eura, ili samo 1.600 SMS poruka u najboljem slučaju. To znači da po jednom parking mjestu dnevno ne pristigne ni pola SMS-a, tj. za 17h samo pola sata dnevno je iskorišćenost kapaciteta. Porazno. Pa i svi prihodi od doplatnih karata od 50.000 koje Boljević spominje, ne popravljaju ukupnu sliku, jer jedva da je 120 minuta ukupna popunjenost parkinga na dan. A kad se tome doda da je za čitav ovaj posao Parking servis angažaovao 75 inkasanata koji sad rade na kontroli plaćanja parkinga, ispada da od naplate parkinga nema dovoljno prihoda ni za njihove plate, a kamoli da se pokriju svi ostali troškovi i investicije koje su bile potrebne da se u Podgorici uvede novi sistem naplate. E kamo lijepe sreće da je išta istina od one kalkulacije i kritike odbornice Popović da grad dobro zarađuje na ovom našem mučenju da se izborimo za parking mjesto u gradu. Ispada da to nema veze sa stvarnošću, jer istina je posve drugačija – MNOGO JADA NIZAŠTO!

ANTIRUSKA HISTERIJA

Sticajem okolnosti protekle nedjelje je izbila na vidjelo jedna interesantna teza o antiruskoj histeriji u Crnoj Gori. Bila je povod za unutar opoziciona razračunavanja. Tezu je promovisao predstavnik SNP-a gdin Vojinović na kongresu Jedinstvene Rusije u Moskvi, što je bio povod da poslanik PZP-a gdin Pavlović osudi SNP za antidržavnu, antievropsku i antinarodnu politiku i osudio je „Milićev i Damjanovićev dio SNP“ za tajnu koaliciju sa DPS-om i spregu kako bi se omogućila „mafijašima iz KAP-a pljačka narodne imovine“ i tako dalje i tome slično. Možda nekog i čudi ovako snažna reakcija na jednu političku izjavu o našim pogrešnim stavovima prema Rusiji, ali meni se čini potpuno logičnom poslije višegodišnje negativne kampanje koja se vodi protiv ruskih investitora od strane dijela medija i nekih političara u opoziciji ali i na vlasti. Mi smo očigledno prešli daleki put i napravili zaokret od „Majke Rusije“ koja je bila istorijski saveznik Crne Gore kroz vjekove, do nekih današnjih „proevropskih“ snaga koji hoće predstaviti Rusiju kao nekakvu zemlju tajkuna i sumnjivog kapitala. Nekakvu Rusiju kojoj sada Crna Gora dođe kao kakva „hemijska čistiona za pranje novca“. Naslušali smo se i načitali političkih izjava, ekskluzivnih tekstova i nakaradnih karikatura o tom „pranju“ koje su izgleda samo uspjeli da proizvedu jedan negativan stav kod nas, da pominjanje ruskih investitora uvjek prati onaj epitet „kontroverzni“. Ne znamo li da zemlje BRIKS-a među kojima je i Rusija su najbrže rastuće ekonomije na svijetu sa kojima se svi utrkuju pa i EU da naprave aranžman i spasu svoju posustalu privredu. Rusija je danas po pokazateljima međunarodnih organizacija među osam najotvorenijih ekonomija u koje investiraju multinacionalne kompanije sa svih meridijana. A mi se ovdje bavimo anti-ruskom histerijom! Nego, lako bi mi da je problem samo u dijelu medija i opozicije. Problem je ipak dublji i radi se o sistemskim i političkim stavovima dijela vlasti na loklanom i nacionalnom nivou. I pored napretka na rang listi lakoće poslovanja (56 mjesto) Crna Gora i dalje ima komplikovane i skupe procedure kad su u pitanju troškovi izgradnje i uknjižbe nekretnina. U tim dvijema komponentama Crna Gora je na 173. odnosno na 103. mjestu u svijetu zemlja. I to zbog visokih opštinskih komunalija i zbog dužine trajanja registracije kod katastra. Po pokazateljima Svjetske banke to kod nas je skoro dva i po puta skuplje i duže traje nego u drugim zemljama Istočne Evrope. Nije zbog nekakve „histerije“ već prije svega zbog pomenutog smo i onaj „investicioni bum“ koji je uslijedio nakon obnavljanja nezavisnosti sami gušili sa istrajavanjem na nekim procedurama i internim tumačenjima Uprave za nekretnine koja su do kraja 2008. godine sprečavale, odnosno otežavale prodaju zemljišta Rusima i drugim strancima. Sjećam se da smo primjenjivali „savezne propise“ koje smo uprkos osamostaljenju održavali na snazi, kako bi „spriječili rasprodaju zemlje“. U najmanju ruku sprečavanje prodaje nekretnina strancima, zvučalo je kao odbrana nacionalnih interesa od „okupatora“. Ali nijesmo bez krivice i mi građani i razne agencije za nekretnine, jer dugo smo istrajavili na neekonomskim tj. „astronomskim“ cijenama kvadrata, pa smo skupim procedurama dodali svoje nerealne apetite i pohlepu, tako da su mnogi investitori potražili neke povoljnije destinacije za ulaganje. Danas sa sjetom mnogi govore o danima kada su masovno Rusi kupovali po primorju i zimskim centrima, zemlju i apartmane, od čega su mnogi riješili svoja egzistencijalna pitanja i počeli bogato da žive. A danas su to samo sporadični slučajevi, ali moramo znati da oni itekako investiraju po cijeloj Evropi. Evo, prema zadnjem izvještaju Rusi su prošle godine investirali preko 15 milijardi eura u nekretnine van Rusije. Oni su jedni od pet najvećih inostranih investitotra u nekretnine danas u Njemačkoj, ali i širom Evrope. To nijesu samo neki ruski milijarderi i „tajkuni“, ne. Većinu njih prema podacima koje je TANJUG objavio prije neki dan čine investitori „srednje klase“ koji ulažu u nekretnine od po 50.000 do 250.000, jer smatraju da je dobro imati „sekond home“ van svoje matične zemlje. Svima su dobro došli ti „kontroverzni“ Rusi, nikome nijesu sinonim za kriminalce koji ne znaju gdje će prije oprati novac, samo nama je sve to „antievropski“. Jedan moj dobar prijatelj koji se bavi elektroinstalacijama i na posredan način živi od građevinarstva, na moje pitanje kako prolazi sad u vrijeme krize, kad je ta branša možda i najviše na udaru, kaže: „Slabo Lave, baš slabo, da nam ne dođe po koji Rus da kupi neki apartman u zgradi, mogli bismo svi ključ u bravu da stavimo! Nema više domaćih kupaca, niti iz Srbije ili okruženja, a nema ni iz Zapadne Evrope.“ Predstavnik Odbora za privrednu saradnju Njemačke čija je delegacija ove nedjelje posjetila Crnu Goru, kaže da su i toj velikoj Njemačkoj ekonomiji dobro došle Ruske investicije, a kamoli nama? Bojim se da odlaze tamo gdje su više dobrodošli, gdje ih ne prate administrativne barijere i ova medijska „histerija“, koja stvara odijum prema njihovom kapitalu. Navodno je ruski kapital nama kočnica na putu za EU! Priča da treba raskinuti poslove sa rusima, da treba zaustaviti privatizaciju i zabraniti prodaju nekretnina. I onda da apsurd bude veći kada neko hoće da ukaže na štetnost takve kampanje u kojoj su Ruski investitori apriori označeni za sumnjiva lica, to se označava kao antievropska i antinarodna kampanja, i neko „šurovanje“ i stvaranje nove koalicija sa DPS-om?!? Strašno! Ma nije to anti-ruska to je histerija jedne druge vrste!

TEHNOLOŠKI MANJAK

Ovih dana je Ministarstvo finansija poslalo uputstvo o tehnološkim viškovima u državnoj administraciji. Potpuno opravdano, jer se procjenjuje da je nekih 10 odsto državnih službenika viška. Crna Gora kao mikro država ima srazmjerno veliku administraciju. Gotovo svaki treći zaposleni u državi (60.000) radi u državnoj upravi, lokalnoj samoupravi, javnim ustanovama i preduzećima u državnom vlasništvu. Po tome smo u „lideri“ u Evropi. Iako djeluje jednostavno da treba „srezati“ administraciju, ovaj problem je mnogo delikatniji nego što se čini. Počinju pregovori sa EU, što je veliki uspjeh onih koji vode evropske integracije. Međutim, svi koji se razumiju u procese koji očekuju Crnu Goru, kažu da će najveći izazov za našu Vladu biti ljudski resursi sa kojima raspolaže. Stručan i kvalitetan kadrovski potencijal je možda i najznačajniji uslov za uspjeh evropskih integracija. Zar ove dvije činjenice ne djeluju kontradiktorno? Imamo toliko zaposljenih, a opet kad treba uraditi nešto stručno i složeno nedostaju nam kadrovi!? Znači nije problem samo u kvanitetu, već i u kvalitetu državnih službenika. A onda neko može reći: Pa za plate od 450 eura dobro se i postiže dosadašnji nivo kvalitata. Potrebno je zato ući malo dublje u ovu problematiku i sagledati strukturu i broj zaposljenih pa može se vidjeti da problem viškova zaposlenih nije ravnomjeran. U svim državni institucijama radi oko 20.000, otprilike isto koliko u školstvu i zdravstvu. A na lokalnom nivou radi više od 10.000, koliko i u svim preduzećima koja su u državnom vlasništvu. Međutim, ministarstva su najviše izložena sudu javnosti i kritici oko broja zaposlenih, a realno gledano tamo je najmanji problem, jer u njima radi samo 1.840 službenika! Kad bi se od ovog broja izuzeo MUP, cifra bi bila znatno manja. Problem zaposlenih (prema nekim podacima koji su dostupni) je mnogo veći u upravama i agencijama (Upravi policije -5.000, Poreskoj upravi – preko 700, Carina – preko 650, ZIKS – preko 400, Uprava za šume – 450, Uprava za nekretnine – preko 450 itd.). Kako pomiriti sve ove ciljeve je pitanje za Solomona? Kad se to uporedi sa npr. Ministarstvom pravde koje ima oko 45 zaposlenih ili Sekretarijat za zakonodavstvo sa 25 službenika koji će morati da usaglašavaju preko deset hiljada propisa, pitanje racionalizacije dobija na složenosti. Po mom mišljenju, ovih službenika iz ministarstava bi trebalo biti više, ili im povećati plate, a ne smanjivati kako se stalno priča. Jer mislim da ćemo zbog pregovora imati tehnološki manjak u ključnim institucijama, a ne tehnološki višak. Zato čini se jedino mogućim da se viškovi zaposlenih traže negdje po dubini, u raznim ustanovama, sudovima, agencijama, a posebno lokalnoj samoupravi. Jer, tamo su i veće plate i znatno veći broj zaposlenih nego u ministarstvima. Pa kad se smanji broj zaposljenih za 10%, od tih para povećati plate onim „ključnim“ ljudima na čijim leđima stoji čitav ovaj zadatak i cilj – Crna Gora članica EU. Takvih je, znamo, u svakoj instituciji veoma malo, pa njima i ne treba gledati baš u svaki euro, jer teško je očekivati da će neko za 600 eura, koliko primaju pomoćnici ministara koji rukovode pregovaračkim timovina za poglavlje 23 i 24 biti ravnopravan pregovarač sa predstavnicima Evrope i ostati da rade do kraja. Suviše je velik ulog da bi štedjeli na ljudskim resursima.

NJEGOVO VELIČANSTVO POVJERILAC

Prije nekoliko dana je objavljen spisak pravnih lica čiji su računi blokirani. To je bila udarna vijest na svim medijima. Međutim, ovo neće biti još jedan u nizu tekstova i analiza ovog problema, koje smo dasad pročitali, jer se mi u Crnoj Gori previše bavimo problemima gubitaša i dužnika. Zaokupljeni realnim problemima, počinjemo iz njihovog ugla posmatrati ekonomski ambijent, pa i ekonomsku krizu, gubitka tržišta i sl. Smišljamo strategije, programe i zakone kako bi pomogli dužnicima. Naravno, nema ništa loše u tome, ali bojim se da zaboravljamo nekog ko je mnogo važniji – Njegovo veličanstvo povjerioca. Pitamo li se kome su dužne tolike firme? Čije pare stoje zarobljene? Ko je blokirao račune jer ne može da naplati svoje? To su povjerioci, koji čekaju da im se pomogne, jer oni su u stvarnom problemu. Pravda je na njihoj strani. Poznato je da sve napredne ekonomije svijeta imaju zakone koji štite povjerioce, a ne dužnike! Suština postojanja zakona i države i osnova kapitalizma za kojeg smo se zalagali jeste stvoriti efikasan državni aparat koji će omogućiti povjeriocu da naplati svoj dug. Ako ne stvorimo takvo društvo i državu, onda će kapital ostati zarobljen u tuđim rukama, svakako manje sposobnim. I propadaće, kao i čitava ekonomija. Sve dok ima ovih 2.400 blokiranih firmi trpjeće oni koji se ne mogu naplatiti. Jer da postoji efikasan i brz stečajni ili upravni postupak, ne bi ovoliko firmi bilo na ovom spisku. Da imamo efikasan sistem vansudske prodaje hipotekovanih nekretnina, bilo bi i više kapitala u opticaju, više kredita koje toliko prizivamo i znatno nižih kamatnih stopa jer bi i rizik bio manji. Da imamo zakon o ličnom bankrotstvu kao neke zemlje, ne bi bilo ovoliko frustriranih žiranata u Crnoj Gori. Jer žiranti nijesu ništa drugo do povjerioci prema onima kojima su žirirali. Zato kažem Njegovo veličanstvo povjerilac. Jer kad bude on izdignut na pijadestal našeg zakonodavstva pa bude mogao efikasno da naplati svoje potraživanje – mjenicu ili neko založno pravo, imaćemo pravnu državu i jaku Crnu Goru. Imaćemo tada i mnogo više stranih direktnih investicija, jer ona društva koja štite povjerioce, obezbjeđuju da kapital uvjek bude u rukama onog kome pripada i ko je sposobniji da njime upravlja. Tada će i taj neko htjeti da svoj kapital plasira u tu zemlju u kojoj se osjeća sigurnim i on i ono što je uložio. Zato moramo promjeniti naše poglede na ekonomsku stvarnost, shvatiti da zapravo nije problem kod onih 2.400 pravnih lica koja duguju, već je problem što oni kojima se duguje ne mogu doći do svog. Kad promijenimo percepciju, promijenićemo i zakone o izvršnom postupku, stečaju, obligacijama, svojinskim odnosima itd. A prije svega unaprijedićemo i rad sudova, izvršitelja, inspektora i policije kako bi zaštitili Njegovo veličanstvo povjerioca. Jer, zbog nemogućnosti (pa i djelimične) naplate potraživanja, ta crna rupa dužničko-povjerilačke krize može povući u ambis i one zdrave firme koje bi mogle da prežive. A sa njima i sve nas građane. Možda se upravo tu i krije jedna velika tajna – put izlaska iz krize koji traži čitava Evropa.

SUDOKRATIJA

Ovih dana svima su puna usta nezavisnosti pravosuđa. Latili smo se tako krupne stvari kao što je izmjena Ustava, još nas i podsjećaju kako je to uslov za dobijanje pregovora. I svi su hipnotisani. A pravna misao ćuti. Fokus priče prebačen je na drugi teren – priča se o nacionalnim simbolima. Pomislim, Bože ima li ikog ko bi digao glas razuma!? Pokazaću da ovo pretjerivanje o nezavisnosti pravosuđa (graniči se sa ustavnim eksperimentom, jer nema pozitivnih uporednih iskustava ove vrste) liči na inicijativu za neodgovornost pravosuđa. (Ne)odgovornost Evo, zašto neodgovorno. Osnovno ustavno načelo je podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Po tom načelu svaka vlast treba da bude nezavisna, ali i da je odgovorna onoj drugoj vlasti. Skupština koju čine poslanici izabrani na demokratskim izborima, donose zakone i biraju Vladu većinom u Skupštini. Vlada sprovodi zakone i vodi unutrašnju i spoljnu politiku, a sudska vlast kontroliše akte izvršne vlasti. Ko će da kontroliše sudsku vlast? Trebalo bi skupština da kontroliše sudstvo jer ona svoj legitimitet crpi iz volje naroda izražene na izborima. Ako bi se urušio ovaj sistem podjele vlasti, izmjenama Ustava koje neki zagovaraju – da sudije i tužioci sami sebe biraju – može se preći ona zamišljena crta između demokratije i preći u sudokratiju. Ako bi sudije i tužioci većinski birali sami sebe a za njihovu smjenu da treba neka kvalifikovana većina u Skupštini, onda bi stvorili sistem na čijem vrhu nije parlament (što je odlika parlamentarnih demokratija), već Sudski savjet, a to je veoma riskantno. Takav sistem ne poznajem u naprednim demokratijama. Jasno mi je zašto to neki zagovaraju: djeluje vrlo popularno u javnosti deklarisati se za nezavisnost pravosuđa od politike i postojeće vladajuće partije. I zato opozicija misli da ova inicijativa ide njima na ruku. A da sjutra kojim slučajem dođu na vlast, kako bi mogli uticati na promjene u sudstvu? Onda bi oni bili neodgovorni za stanje u toj oblasti, jer valjda je sudstvo „nezavisno“. Mnogo buke Izgleda da glas pravne profesije ostaje nemoćan od buke u medijima. Buku prave razne partije, NVO, „nezavisni“ mediji itd. Još kada se na sve to doda izgovor evropskih integracije i mišljenje Venecijanske komisije, to vam dođe kao tabu ili neko svetogrđe ako se problematizuje. Sticajem oklnosti sam proučavao uporedna iskustva načina izbora tužioca. Ukratko mogu reći, ovo što se nameće kao standard tj. „domaći zadatak“ za Crnu Goru, gotovo ne postoji nigdje u razvijenom svijetu. Ovolika „nezavisnost“ tužioca ima možda u BiH i samo donekle u Bugarskoj, gdje tužioce postavlja Visoki savet pravosuđa koji broji 25 članova. Tri člana Saveta su po funkciji predsjednik Vrhovnog kasacionog suda, predsjednik Vrhovnog upravnog suda i Glavni državni tužilac. Jedanaest članova imenuje parlament iz redova istaknutih pravnika (sudija, tužilaca, advokata, profesora pravnih fakulteta, itd). Ostalih jedanaest članova biraju predstavnici pravosudne struke, po šemi: šest sudija, četiri tužioca i jedan istražni sudija. I to je rađeno u skorije vrijeme. Ali i tamo gdje nešto tako slično postoji to nije materija Ustava! Primjeri U većini zemalja koje bi trebale biti mnogo interesantnije za naprednu uporednu analizu potpuno je drugačije: 1. U Hrvatskoj državne tužioce bira Sabor (pandam našoj Skupštini) 2. U Italiji postupak imenovanja tužilaca sprovodi se putem javnog konkursa koji objavljuje Ministarstvo pravde, dok je tijelo nadležno za samo imenovanje Visoki savjet magistrature. 3. U Engleskoj Glavnog pravobranioca (Attorney General) imenuje Kraljica na prijedlog premijera. Glavni pravobranilac je politička funkcija! On nije član Vlade, ali može da prisustvuje njenim sjednicama, i ima ulogu nezavisnog pravnog savjetnika Vlade. Direktor krunske tužilačke službe odgovara za svoj rad Glavnom pravobraniocu, a u određenim slučajevima mora imati odobrenje Glavnog pravobranioca za pokretanje krivičnog posutpka. Direktora krunske tužilačke službe imenuje premijer i to na osnovu javnog konkursa. U Engleskoj kao i u velikom broju drugih zemalja tužilaštvo je slično organima državne uprave, a ne pravosudnim kao kod nas. 4. U Kanadi funkcija tužilaštva nalazi se u rukama „attorney general“ tj. glavnog advokata, koji u isto vrijeme obavlja funkciju ministra pravde Kanade. 5. U Češkoj Vrhovnog javnog tužioca postavlja Vlada na prijedlog ministra pravde. Na isti način se može i smijeniti, a zamjenike vrhovnog javnog tužioca postavlja ministar pravde. Više javne tužioce postavlja ministar pravde na prijedlog vrhovnog javnog tužioca. Regionalne javne tužioce postavlja ministar pravde na prijedlog višeg javnog tužioca pod čijom se jurisdikcijom nalaze. Slična je procedura za izbor okružnih javnih tužilaca, koje takođe postavlja ministar pravde na prijedlog regionalnog javnog tužioca, koji vrši jurisdikciju nad teritorijom opštine za koju se okružni tužilac bira. 6. U Holandiji procedura izbora se vrši tako što viši javni tužioci predlažu kandidate Komitetu generalnih javnih tužilaca, koji prosljeđuje svoje mišljenje o kandidatima ministru pravde. Ministar pravde vrši konačan izbor, a odluka se donosi u formi kraljevskog dekreta. 7. U Makedoniji za svakog od kandidata državni tužilac upućuje svoje mišljenje Vladi. Ona potom sačinjava izvještaj koji predaje Skupštini. Sve javne tužioce bira Skupština, kojoj oni (neposredno ili posredno) odgovaraju za zakonitost i kvalitet svog rada. Javni tužioci se biraju na period od šest godina, i mogu biti ponovo birani. 8. U Njemačkoj Generalnog saveznog tužioca i savezne tužioce imenuje Savezni predsjednik, na prijedlog Saveznog ministra pravde. 9. U SAD Ministarstvo pravde (The Department of Justice), koje je izvršni organ Vlade SAD i na čijem čelu se nalazi Glavni državni tužilac, koji rukovodi njegovim radom, je sastavni dio federalne Vlade SAD. Sljedstveno tome, i državni tužioci predstavljaju organe izvršne vlasti. Iako sam zakon to nije propisao, Glavni državni tužilac je u praksi stalni član Kabineta predsjednika SAD. Glavnog državnog tužioca imenuje predsjednik, a njegovo imenovanje potvrđuje Senat. 10. U Francuskoj predsjedniku Republike su data vrlo široka ovlašćenja u postupku imenovanja javnih tužilaca. On imenuje javne tužioce svojim predsjedničkim dekretom, na osnovu mišljenja Visokog savjeta pravosuđa. 11. U Sloveniji Državne tužioce imenuje Vlada na prijedlog ministra za pravosuđe. Izbor za članove Državnotužilačkog savjeta raspisuje Generalni državni tužilac a njihov mandat traje pet godina, s tim što ne mogu biti ponovo birani. Podjela vlasti Sve to pokazuje da nezavisnost pravosuđa, treba ostvarivati na druge načine, u okviru postojećeg ustavnog okvira. Nezavisnost se postiže kroz jačanje njihove profesionalnosti, kvaliteta i transparentnosti rada. Postupiti drugačije značilo bi prelazak u drugu krajnost i stvaranje mehanizama koji mogu narušiti ustavno načelo podjele vlasti. Možda na kratki rok ovakve izmjene Ustava služe nekom za jačanje nezavisnosti od drugih grana vlasti, ali na srednji i duži rok, mogu stvoriti njihovu neodgovornost, i nezavisnost od volje naroda i demokratski izabranih institucija. Samo da pomenem da se u nekim zemljama sudije biraju na izborima. A kod nas, bi mogli doći u poziciju da na primjer onaj ko dobije većinu na izborima i formira Vladu, ne može da utiče na pravosuđe, i time postaje politički neodgovoran za stanje u sudstvu i tužilaštvu, a sa druge strane uslijed nemogućnosti da parlament nadzire rad sudija i tužioca, otvori se prostor za tkz. sudokratiju, odnosno neke druge vrste uticaja…

KO SAD ŠIRI HOMOFOBIJU?

Evo već mjesec dana izlaze tekstovi, izjave i teze o homofobiji u crnogorskom društvu i udarne su vijesti na svim medijima. Prikazivani su snimci sa gej parade u okruženju, najavljena je pompezno i Parada ponosa u Podgorici, kao da će već sjutra biti održana, a ne tek u junu 2013. godine. Mnoštvo izjava i skupova i sastanka predstavnika NVO-a sa nekim državnicima i predsjednicima opština. Onda je tokom protekle nedjelje uslijedio vrhunac ove borbe za ljudska prava kada je objavljenja vijest da je zapaljena zastave LGBT populacije ispred zgrade Zaštitnika ljudskih prava. Uzgred meni je stvarno pomalo komično bilo i saznanje da Cimbaljevićeva organizacija ima svoju zastavu i da je tu zastavu neko okačio na one jarbole gdje su zastave međunarodnih asocijacija. Da se ne bih shvatio pogrešno, komičan mi je izgled one neprikladno male zastave naspram ogromnog jarbola. Da nije tragično, sve to oko paljenja, bilo bi smiješno. I kao da su jedva dočekali sve te NVO i zaštitnici ljudskih prava okrenuše novi krug izjava, tekstova i reportaža na svim medijima o paljenju zastave. Konačno, u ovu medijsku debatu uključio se i savjetnik za ljudska prava predsjednika Vlade, gospodin Jovan Kojičić, koji je povodom svega ovoga najavio posebnu strategiju za borbu protiv homofobije u Crnoj Gori. Da je sve drugačije kao što nije, takvo nešto bi najavio resorni ministar za ljudska i manjinska prava, jer su izrada strateških dokumenata u nadležnosti ministarstva. Ali, nažalost, mi od skoro nemamo posebno ministarstvo za ljudska prava, jer je bivšem ministru upravo ova ujdurma o crnogorskoj homofobiji „došla glave“ (u političkom smislu). Pa ni to nije bilo dovoljno već je i čitavo ministarstvo „nestalo“ u međuvremenu pripojivši se ministarstvu pravde. Pitam se šta se dešava sa nama? O čemu se radi kod te homofobije? Kako je moguće da jedna uistinu tako sporedna društvena problematika određenih pojedinica ili manjih društvenih grupa, vještom medijskom kampanjom postane državni i politički problem visokog prioriteta! Zar nemamo prečih društvenih pitanja u ovoj krizi, nego da se bavimo „homofobijom“ do ove mjere i nivoa?!? Koliko je još ugroženijih društvenih slojeva i lica sa posebnim potrebama koja traže svoje mjesto u vladinim strategijama, a mi ćemo da sprovodimo istrage ko je homofob a ko nije!? I kad bi pohvatali sve homofobe, šta ćemo da radimo takvima, hoćemo li ih hapsiti? Ne znam, nejasno mi je sve ovo. A da bi znao potražio sam po određenim leksikonima da vidim šta je zapravo ta homofobija. Našao sam da je izvorno značenje te riječi – strah (fobija) od homoseksualizma. Pa neka mi kaže neko ko se u Crnoj Gori boji homoseksualizma? Da li je to čitav narod ili možda upravo ti pojedinci koji se pitaju: „Da li sam gej?“. Čiji je to zapravo problem? Proizilazi da sada ti pojedinci koji osjećaju strah zato što su homoseksualci pa imaju problem i boje se da će im se nešto loše desiti, preslikavaju tu svoju frustraciju na čitavo društvo. Kao da smo svi u problemu i svi mi „drugačiji“ u strahu od njih, pa kažu da je narod homofobičan a ne oni? Ali ta zamjena uloga nije neobična kod fobija, jer „u strahu su velike oči“ kaže naš narod. Ispada da mi „obični“ ljudi treba valjda da se zaplašimo, jer su homoseksualci na svim medijima, na ulicama, imaju svoje zastave i jarbole, paradiraju ponosno, a kako vidimo imaće i svoju strategiju i državnike koji će da predvode tu paradu sljedeće godine. Zaista, skoro da me podiđe strah da pišem o ovome, pa je normalno da se pitam ko sad širi homofobiju?

UBIŠE NAS PROCEDURE

Odmah da napomenem da ovo neće biti još jedan u nizu tekstova oko odugovlačenja procesa privatizacije Pobjede. Ne, inspirisan sam nedavnim govorom našeg predsjednika Vujanovića, komentarišući investicionu klimu u Crnoj Gori, čije su riječi: ,,Ubiše nas procedure!” bile tako slikovite i još odjekuju u meni. Svjestan sam da predsjednik nije mislio (samo) na Pobjedu, koritikujući zapravo taj tehnokratsko-birokratski pristup izvršne vlasti kad je u pitanju privlačenje stranih investicija. Ovo predsjedniku nije prvi put da to čini, jer već je u par navrata govorio o skromnim učincima Vlade u oblasti privlačenja stranih investicija. Ovaj zadnji svijetli primjer uspješne prodaje Željezare ne može se pripisati tenderskim komisijama i procedurama izvršne vlasti, već isključivo upravljačkim strukturama sudske vlasti koja sprovodi stečaj. Ono što je jasno da ova kritika ima i političku konotaciju, jer je izrečena u vremena kada se donose odluke vezane za izbore, da li će biti u oktobru i da li će vladajuća koalicija izaći zajedno na izbore. Predsjednik Vujanović ponovo na posredan način stavlja do znanja da je spreman da skrati sebi mandat, kako bi parlamentarni i predsjdnički izbori bili jednovremeni, pod uslovom da bude predložen za mandatara za sastav nove vlade. I to sve u varijanti da gospodin Đukanović bude predsjednički kandidat DPS, jer drugome iz DPS se ne bi ,,pomakao“. Možda sve ovo nije ništa novo, ali događaji koji su obilježili nekoliko zadnjih sedmica, govore još nešto pred raspisivanje izbora koji će po svemu sudeći biti u oktobru. Na sceni je, ja bih ga nazvao, ,,Podgorički scenario izbora“. Naime, DPS i SDP idu samostalno na izbore, jer su poslije Podgorice, ali i poslije Tivta i Herceg Novog shvatili da odvojeno dobijaju znatno više glasova i odborničkih mjesta nego kad nastupaju kao koalicija. Ali, ovakva odluka nosi i postizborne rizike koji su se više nego jasno očitovali u Podgorici poslije takvih izbora, a očituju se i sad na slučaju Tivat, da dogovori i koalicije nakon izbora su mnogo teži i ,,skuplji“. Ali, izgleda kao da je odluka već donijeta, jer su na sceni gotovi isti akteri iz ,,Podgoričkog scenarija“ koji se sad preko medija prozivaju. Sve to stvara bojazan da će postizborni pregovori sa SDP-om biti veoma teški i skupi, posebno ako bi Vujanović bio predložen za mandatara. Jer SDP je i u ,,Podgoričkom scenariju“ pokazao da je i te kako zainteresovan za kadrovsku politiku DPS, tj. oni su spremni da uđu u koaliciju samo ako im ,,odgovaraju“ kadrovska rješenja. Zato mislim da će se desiti ,,Podgorički scenario“ i nakon ovih izbora. Kao što je gospodin Mugoša morao da nađe drugog koalicionog partnera, da će i predsjednik Vujanović morati tražiti podršku u nekim drugim partijama da bi dobio potrebnu većinu za stabilnu Vladu. I nije ni slučajno, da su ovih dana nastala ,,komešanja“ u SNP i priče o podjeli na Milićev i Bulatovićev SNP. Jer se pretpostavlja da bi ova ,,Vujanovićeva vlada“ mogla privući bar onu ,,umjerniju struju“ SNP, koga čine Milić, Lalošević i Damjanović. Vidjećemo šta će nam donijeti ovo vrelo ljeto 2012, i kakve će se odluke o izborima donijeti, ali čini se da je kampanja već počela.

MOZE LI LEGALIZACIJA BEZ DEKRIMINALIZACIJE

U četvrtak je Vlada usvojila predlog Zakona o legalizaciji neformalnih objekata, kojih prema procjenama resornog ministarstva ima skoro 100.000. Po obimu i značaju ovog pitanja slobodan sam da ocijenim da se radi o jednom od najznačajnih projekata koje je Vlada u skorije vrijeme najavila. To je velika prilika da ogroman broj građana Crne Gore uvede u zakonske okvire kuće i stanove, ali i neke poslove kao što izdavanje smještaja, zanatske radnje, maloprodajne objekte i sl. Ali i da ne žive više u strahu da će neka inspekcija zakucati na vrata da im sruši kuću ili da ih uhapsi. Legalizacija i jeste termin da se ozakoni neko bespravno stanje ili nelegalno ponašanje. Do sada je u više navrata bilo akcija suzbijanja divlje gradnje, mnogo rušenja i nemilih slika u medijima, a ipak stanje je takvo kakvo jeste. Međutim, iako je zadnjih deset godina nekoliko puta najavljivano da će se nešto ovako usvojiti, ipak, ovo je prvi put da se pristupa legalizaciji bespravne gradnje. Ne mislim da je to kapitulacija Vlade pred ovim problemom, niti činjenje nove nepravde prema onima koji su poštovali sve propise, prije sam mišljenja da je ovo odgovoran stav prema problemu koji je stvaran i koji traje decenijama da postaje hronična bolest sistema. Jer, ne mali uzrok nastanka sive ekonomije i drugih problema leži u bespravnoj gradnji. Ipak, treba odati priznanje jer je ovo prva Vlada koja se „odvažila“ da uđe u legalizaciju divlje gradnje. Kad kažem odvažila vjerujem da je iole svjesna koliko je ovo obiman i skup zadatak na kojem su kiksale mnoge vlade u okruženju. Biće potrebno mnogo sredstava, stručnih kadrova, edukacije građana, ali i vremena da se ovaj posao završi, a ne da okon- ča u nekim opštinskim fiokama. Ipak, sve uloženo će vrijedjeti ako su namjere Vlade iskrene, a ne samo predizborna priča, da se uhvati ukoštac sa ovim višedecenijskim problemom. Jer, koliko znam problem divlje gradnje nastao je još 70-tih i 80-tih godina u prigradskim naseljima Podgorice i primorskih gradova, kao i nacionalnim parkovima i drugim atraktivnim lokacijama. Eskalirao je tokom 90-tih u vrijeme sankcija i ratnih dejstava u zemljama ex-YU. A i dalje se dešava, mada u manjem obimu, jer je narasla svijest da se radi o druš- tveno neprihvatljivom i kažnjivom ponašanju, pa je čak 2008. godine to postalo i krivično djelo. Ne znam da li takva sankcija postoji u Evropi, ali sigurno ne postoji i ovoliki problem. Ono što ovom prilikom želim da naglasim, a vrlo je inspirativna tema da bi se još mnogo šta dalo reći, je da nije moralno, a vjerovatno i pravno problematično da legalizacija ide bez dekriminalizacije. Da pojasnim, mislim da nije održivo da ide proces legalizacije na jednoj strani, a da teku sudski postupci po krivičnim prijavama za bespravnu gradnju na drugoj strani. Drugo bi bilo da smo te 2008. podvukli crtu pa da se legalizuje prethodno stanje, a da se kriminalizacija vrši za buduće slučajeve. Ovako imamo kontradiktorne procese, da legalizujemo nešto što je osnov inspekcijama i tu- žilaštvu za krivično gonjenje. U svijetu svaki proces legalizacija u nekim drugim oblastima pratio je i proces dekriminalizacije. Sasvim dovoljna zaštita od štetnih posljedica buduće divlje gradnje je efikasan rad inspekcija na rušenju svakog pokušaja divlje gradnje i visoke novčane kazne. Ovo posebno što primjena krivične norme kod nas ide dosta teško i što se ne zna šta je sa stotinama krivičnih prijava koje su podignute po ovom osnovu.

ZBOG CEGA GLADUJEMO

U vrijeme ekonomske krize i suše praćene visokim temperaturama protekle nedjelje neki mediji su širili strah od poskupljenja hljeba i ostalih životnih namirnica. Kažem strah, jer ljudi se najviše plaše da će ostati gladni. A kad govorimo o gladi, ne zaboravimo da nama ljudima nije potrebna samo hrana da ispuni stomak, već postoji jedna, mnogo važnija, to je glad za duhovnošću. Ta duhovna hrana je potreba za ispunjenjem duše i zadovoljenjem nekih estetskih i etičkih potreba, jer „ne živi čovjek o samom hljebu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Gospodnjih“. A koliko je veća ova druga glad u Crnoj Gori, možemo lako saznati. Otiđimo u najmanju prodavnicu ili hiper-market i vidjećemo prepune škafove bijeloga hljeba i izobilja svakakve robe, domaće i inostrane, kvalitetne i manje kvalitetne. Ko ima novca, bez obzira na krizu, može nakupovati svega, nahraniti se do izobilja. Ali, pokušaj u svom gradu naći prave duhovne hrane i tople riječi Božije, bez obzira koliko novaca i bogatstva posjedovao, pa ćeš vidjeti kako je to komplikovano i kako ćeš se namučiti da je pronađeš. Vidjećeš kako je teško da utješiš i nahraniš dušu u ovo nedjeljno jutro, jer ne znaš kuda bi krenuo. Zato, kažem da je prava glad u Crnoj Gori duhovna, a ne tjelesna. Zbog čega je tako? Ja mislim da je zbog neriješenog crkvenog pitanja. Nedavno je izašlo obimno Gallupovo istraživanje o Indeksu religioznosti koje obuhvata većinu zemalja u svijetu, o kojem pišu svi regionalni portali. Ona pokazuje broj religioznih ljudi i broj onih koji se izjašnjavaju kao ateisti, i može se lako zapaziti problem konstantnog pada broja vjernika u svijetu iz godine u godinu. Crna Gora, nažalost, nije obuhvaćena istraživanjem, pa se ne možemo upoređivati. Nemam prostora za veću analizu ove studije, ali zapala mi je za oko Makedonija koja je od svih ex-yu republika najbolje pozicionirana. Naime, ona sa indexom od preko 90 po tom istraživanju je najreligioznija zemlja u Evropi! Kod njih je broj vjernika u konstantnom porastu, jer je za razliku od nas Makedonija uspjela da koliko toliko riješi svoje crkveno pitane. Istraživanje o vjerskim slobodama Stejt departmenta, objavljeno prošlog mjeseca, ukazuje na osnovni problem vjerskih sloboda u Crnoj Gori, a to su tenzije između dvije pravoslavne zajednice, srpske i crnogorske. Dalje navode da se kod nas u Crnoj Gori vjersko opredjeljenje predominantno vezuje za etničko, nacionalno, pa i političko opredjeljenje. Od osamostaljivanja Crne Gore, ovo crkveno pitanje se još zakomplikovalo i narasla su otvorena pitanja, registracije i pravnog položaja vjerskih zajednica, statusa i boravka sveštenih lica, restitucije imovine itd. Neke političke partije su samo dolivale ulje na vatru međusobnih nesuglasica i udaljavale sve nas od rješenja problema. Na sve ovo dodao bih problem što, iako svi znaju za ovu problematiku, nijedna strana ne želi da se umiješa i da ponudi određena rješenja, već svako istrajava na svojim pravima. Došli smo u situaciju da ni nakon 35 godina nemamo novi zakon o vjerskim zajednicima, koji bi riješio ovo crkveno pitanje. Posljednje što smo čuli je najava Venecijanske komisije da će doći u oktobru u Crnu Goru, na poziv Vlade, da pomogne nalaženju rješenja za crkveno pitanje na nekim evropskim standardima. Iako je to dobro, uvijek rastuži naša nespremnost da sami nađemo rješenja i odgovore, već uvijek tražimo posredovanje Evrope za unutrašnja državna i društvena pitanja. Ipak, priželjkujem dan kada će se ovi međusobni problemi pravoslavnih crkava trajno riješiti, da se vratimo suštini njihovog postojanja, toj pravoj vjeri i duhovnosti. Pa i da se Crna Gora jednog dana nađe u Gallupovom istraživanju visokopozicionirana kao Makedonija. Da se od tih kanonskih i pravnih pitanja vratimo univerzalnim hrišćanskim vrijednostima, solidarnosti, humanosti i saradnji. Da više bude istinske pobožnosti koja utoljava tu duhovnu glad u nama. Da ne bude više Bog tabu tema o kojoj ne žele da govore političari, a crkveno pitanje vruć krompir kojeg niko neće da drži u rukama, da ih, jado moj, ne bi slučajno neko svrstao na jednu ili drugu stranu. Jer, sve dok političke i crkvene elite budu istrajavale na svojim stavovima o pitanju autokefalnosti vjerskih zajednica, restitucije imovine, pravnog statusa sveštenih lica i time ubirali političke poene, pa i po koju paru, narod će gladovati za onim „nasušnim hljebom“ – istinskom duhovnošću.

NAJSKUPLJE SU GLUPOST I POHLEPA

Ovih dana sam imao priliku da pričam sa nekoliko prijatelja koji žive u primorskim gradovima i da čujem kako oni vide ovu turističku sezonu. Svako ima svoje viđenje i procjenu, jedni kažu isto kao prošle godine, drugi da je lošije, a treći da je mnogo lošije. Neću se baviti još jednom u nizu ocjena sezone, to je uvijek nezahvalno i problematično, jer (ne)uspjeh je uvijek individualan. Složili su se u nečem drugom – postali smo preskupi. U okruženju kriza uzima danak. Savjesni i mudri ugostitelji na smanjenu tražnju odgovaraju smanjenjem cijena. To je elementarna ekonomska zakonitost. Međutim, očigledno je, mi smo mimo svijeta. A ko je to poskupio? To nijesu ni agencija, ni hotelijeri, već neko sasvim drugi. To znaju oni koji žive u tim primorskim gradovima i naseljima, čiji život iz godine u godinu postaje neizdrživo skuplji. - Nemamo mi Monstatovu potrošačku korpu, mi plaćamo budvansku potrošačku korpu. Šišanje za muškarce kod nas je 7 eura, pranje auta je 10 eura, parking je 1 euro za sat. U našim marketima nema akcija kao kod vas u Podgorici. Turisti to plaćaju deset dana dok su na moru, a mi mještani najmanje 3-4 mjeseca – kaže jedan moj sagovornik, a onda, uz malo ironije, dodade: „Ne daj bože da bude ona maksima Sezona 365 dana, morali bismo da se svi preselimo na Brajiće, jer se ovo ne da izdržati“. Nijesam želio da pišem o posljedicama i lamentiram nad skupoćom kao mnogi, niti da iniciram ideju koja postoji u nekim svjetskim turističkim destinacijama da mještani imaju određene identifikacione karte da javne i dr. usluge tokom špica sezone mogu koristiti po nekim ,,redovnim“ cijenama. Želio sam da ukažem na uzroke ovakve situacije koja se ponavlja iz sezone u sezonu. Cijene vanpansionskih i akcesornih usluga svake godine su sve više i više. Jer se cijene nakon sezone ne vraćaju na stari nivo, naprotiv. Tako npr. taksisti van sezone voze za 50 centi kilometar bez starta, a kako počne sezona skoče na 1 euro start + 1 euro/km. Pica-parče sa 1,2 sad košta nevjerovatnih 2 eura itd… Mogao bih nabrajati do sjutra koliko su nesrazmjerne druge usluge (zdravstvene, automehaničarske, vodičke…). To nema nigdje u okruženju! Pitam se kako neko može da pomisli da će turisti iz ex-yu doći autom u Crnu Goru da plati parkiranje dvaput skuplje od cijene smještaja za sebe ili da šišanje koje u svom gradu plaća 1,4 eura ovdje kod nas plati petostruko?! Šta može da objasni ovoliki disparitet u cijenama usluga? Ne može ništa, osim da priznamo da je sve samo proizvod gluposti i pohlepe onih koji misle da će sezona riješiti sve njihove finansijske probleme. E, ako je šta ovu sezonu učinilo lošijom to je upravo ovo! Pohlepa i glupost mogu ugroziti cijeli naš turizam. Sjetih se jedne izjave Timotija Gajtnera, ministra finansija SAD-a, koji je analizirajući uzroke velike finansijske krize u Americi i svijetu rekao: ,,Većinu kriza izaziva kombinacija gluposti i pohlepe zajedno sa lakomislenošću, nerealnim očekivanjima i rizikovanjem“. Mislim da je ovo najbolja dijagnoza ove sezone. A kako se boriti? Nekad su postojala esnafska udruženja i komore koje su određivale cijene usluga određenih zanata i postojao je red. Hotelijeri i agencije imaju svoje udruženje i vidi se da promišljaju svoje akcije. Ali u svim ostalim segmentima ponude vlada potpuna cjenovna stihija. Ministarstvo djeluje nemoćno i nenadležno, kao u svim liberalnim ekonomijama gdje je na snazi potpuna tržišna sloboda. I tako, dok se mi branimo floskulama „slobodna tržišna utakmica“ pred našim očima neko uništava sve što smo gradili u turizmu posljednjih deset godina. Bukvalno „potkrada“ hotelijere i agencije koji dovode goste umjerenim cijenama aranžmana, turističke organizacije koje ulažu milione u promociju našeg turizma. I to sve zbog obične gluposti i pohlepe! Ove dvije stvari su „najskuplja“ crnogorska roba, koju ćemo platiti.