LJUBAV BOŽJA JE NAJDUBLJI UVID

Ma moraš biti presvjedočen u svom srcu da Te Gospod silno ljubi, da bi počeo da razumiješ stvari u životu, da te oskudice i to što čekaš je više znak tvoje nespremnosti da primiš, nego Božjeg uskraćivanja, pa zar On koji ti je čak i Svoga Sina dao da pogine mjesto tebe, zar jen do Njega, zar je On taj koji nam nešto uskraćuje i koji je škrt.  

Onaj ko upozna Boga, iskustveno i Njegov ljubazni karakter, tek počinje da shvata da je izazov u našem pokajanju, odnosno preispitivanju. Ljubav Božja u Hristu je najdublji uvid, jer tek tada razabiraš stvari koje stoje nezavršene oko tebe, koliko toga je neophodno da uradiš na sebi i svom vinogradu, koliko toga ima da naučiš da bi se osposobio i pripremio da primiš. Kako treba da poravanaš staze, da sve što je visoko da se spusti, a što je poniženo da se povisi, da bi mogla proći Slava Božja. Da se na to odnosi ona Riječ: "Pripremimo put Gospodnji", odnosno to je sve ono što je neophodno danas, u hitnji, da učinimo, jer je Dan Gospodnji kao lopov, doći će iznenada, doći će po noći. Tada, u taj dan, kada krenu da se pune naćve i mreže, neće se kidati kao one Petrove, niti čamci potanjati jer nijesu bili spremni za veliki ulov. 

Zato, umjesto što jadikuješ na Boga, počni da se spreman i budi budan, u tome je sva mudrost. Ne čekamo mi na Boga, nego je On sve vrijeme čekao na nas, jer nije Njegova ruka okraćala da spasi, iscijeli i oslobodi, nego su se grijesi naši nagomilali i udaljili nas od Njega. 

Pokajmo se, jer se približi Carstvo Nebesko.

NAUČITI PRIMATI

Na putu duhovnog rasta, najvažnije lekcija je naučiti davati. 

Međutim, čim se u to krene, otvara se cijela jedna paleta novih izazova za bogotražitelja. A to je pitanje naučiti KAKO PRIMATI, jer kao što Pismo svjedoči "ne možemo dati ono što nemamo", ili "što imamo a što nijesmo primili"... 

Ako za davanje treba ljubavi, milosrđa i vjera, toliko više za primanje je potrebno i strpljenja, nade i pouzdanja. Ne možeš voljeti, ako nijesi svjestan da si voljen, da si vrijedan i da si dijete Božje koje polaže pravo na Očevo naslijeđe, odnosno kraljevstvo. 

Da naučiš ne samo kako biti prosjak, nego kako biti sin, i kako u sinovskom pouzdanju dolaziti u dan svoje potrebe ali i potrebe drugih, kod Oca koji te bezuslovno voli, koji je izobilan u Svojem davanju i koji te nikad neće odbaciti i prezreti. Pa nema veće sreće za Boga Oca, nego vidjeti zrelog i saomsvjesnog sina, koji je naučio kako primati i kako raspolagati i djelovati sa blagoslovom koji mu se daje. U tome je duhovni rast, i u tome je tajna davanja, u PRIMANJU. Za to je potreban snažan karakter i moralni integritet, bez toga Bog neće da nam daje, da nas davanje ne bi upropastilo.

MRTVE DUŠE

Priznajem da nijesam odmah razumio ovu medijsku hajku na izborne spiskove, preciznije na „mrtve duše“ koji se u njima još vode kao živi. Mislio sam, čitajući sarkastične i satirične tekstove opozicionih listova o mrtvacima koje su našli na pojedinim izbornim mjestima, da neke opozicione stranke prave alibi za izborni poraz. Ali, nije to samo! Do suštine se može doći samo ako se ima želudac da se „svari“ ova degutantnost pominjanja pokojnika i medijskih ocjena koliko se „sporo“ ili „brzo“ umire u pojedinim opštinama. Nju je, vjerujem, rasvijetlio Gogolj u svojim čuvenim „Mrtvim dušama“, jednom od mojih omiljenih romana iz studentskih dana. U ovoj sjajnoj priči o zlim spahijama koji su na svojim feudima u državnim evidencijama vodili neke mrtve seljane kao žive. A sam izraz „duša“ je predstavljao mjernu jedinicu za broj kmetova (zavisnih seljaka) koje je svaki od spahija imao pravo posjedovati. A pod terminom posjedovati podrazumijevalo se „vlasništvo“ nad kmetovima, tj. pravo raspolaganja i prodaje. I upravo ovaj sjajan roman je razobličio svu bezdušnost tog feudalnog sistema koji je „upravljao“ kmetovima kao kakvim ličnim stvarima. Da se razumijemo, za svaku je kritiku što se i jedan pokojnik našao u biračkom spisku. To govori o neažurnosti naše administracije. Ali centralna priča Gogoljeva je priča o Čičkovu, jednom lažnom spahiji, koji je počeo da kupuje te nepostojeće kmetove, tj. „mrtve duše“ od spahija za sebične ciljeve. Ne želim da pričam o svojatanju birača i svođenju na puke brojeve radi izborne matematike. Želim da postavim pitanje kome treba ova priča o „mrtvim dušama“ i ko „kupuje“ te nepostojeće birače i zašto? Pa kupuje ih onaj, kao u Gogoljevom romanu, koji nema „svoje“ birače. Onaj koji nema „vlasništvo“ nad dijelom glasačkog tijela, koji ne može da sprovede kampanju „od vrata do vrata“, jer „nema i ne poznaje“ glasače. To čini onaj koji nema partijsku mrežu koja je kadra da „izvede“ na biračka mjesta glasače. Ko je to? To, svakako, nije DPS, koji ima tako raširenu partijsku mrežu koja je uspjela da prikupi više od 81.000 potpisa za izbornu listu. To nije ni SNP, kao najjača opoziciona stranka, koja takođe ima raširenu partijsku mrežu stvaranu deceniju i po na svim izborima naporedo sa DPS-om. To nijesu ni nacionalne partije koje takođe „poznaju“ glasačko tijelo. Da skratim, pričam o dva nova politička subjekta (DF i Pozitivna i dio SNP?) koji ne znaju tačno kome da krenu i kako da mobilišu „svoje“ glasače na izlaznost. Osim možda onih 6.000 + 8.000 potpisnika njihovih izbornih lista. Njima treba ova priča o „mrtvim dušama“, jer su izračunali da nemaju šanse ako izlaznost ne bude preko 70%. Ali, kome krenuti? I posebno, ko će da ide kad nemaju partijsku kapilarnu mrežu? Zbog toga su ovaj put posegli za jednu drugu „mrežu“ koju, ipak, imaju. Ta mreža je, pogađate, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) koja se uključuje usred kampanje sa jednim zadatkom – da ona „izvede“ sve one mrtve duše (čitaj apstinente) koji do sada nijesu izlazili na izbore. I to čine, perfidno, prikazujući nekakve biračke spiskove u svim mogućim resursima koje im obezbjeđuje medijska logistika (Dan, Vijesti i Monitor) ove dvočlane političke grupacije. Ta „kupovina“ mrtvih duša (čitaj apstinenti) se čini na onaj provjereni manipulativni princip da „majmun čini što majmun vidi“. Stalnom pričom i pozivima da se ljudi interesuju za stanje u biračkim spiskovima, mahajući njima ispred nosa čitaocima pomenutih opozicionih listova, žele da obezbijede veće interesovanje za ovu tematiku, a time i projektovanu izlaznost. I eto odgovora otkud ovolika izborna nekrofilija? Prepoznasmo ove „bezemljaše“ u liku glavnog Gogoljevog antijunaka, koji je „kupovao“ nepostojeće kmetove (čitaj apstinente) za sebične ciljeve.

ANTONIJO, UDAVI GA!

Tema koja je prethodne nedjelje, ipak, pomalo ostala u sjenci izborne kampanje, a veoma je važna, je „stradanje” državnih medija i kod nas i u svijetu. Prvo se pojavila oštra izjava izvršnog direktora Javnog servisa RTCG, u kojoj je kritikovao najavljene izmjene zakona koje prijete bankrotstvom ove medijske kuće. Budžetska sredstva su im nedovoljna da bi isplatili sve obaveze prema zaposlenima, naknade za licencu za emitovanje programa i poreze za imovinu i dr. Čudne li koincidencije, ni na zapadu se državnim medijima ne piše dobro. Francusku trese veliki štrajk svih državnih medija zbog najavljenih smanjenja budžetskih izdvajanja za 2013. godinu. Naime, zaposleni u ovim medijskim kućama obustavili su rad zbog planiranog smanjenja od 2,3% u budžetu Francuske, koji izdvaja ni manje ni više nego 2,43 milijarde eura za njihovo funkcionisanje! A šta je sa Pobjedom, najstarijim državnim listom koji uskoro puni 68 godina? Mislim da bi svi u Pobjedi u ovom trenutku bili srećni da su u Francuskoj, pa da se bune što su im nedovoljna sredstva koja dobijaju iz budžeta! Mogli bi i oni, da je to tako, da izađu na ulice, ali avaj uopšte ih nema u budžetu!?! I to Pobjede u raspodjeli para iz državne kase nema punih osam godina! Od kada je usvojen taj „čuveni“ Zakon o medijima koji je „zabranio“ da država bude vlasnik štampanih medija!? Taj „famozni“ zakon kojim nam stalno mašu pred nosem, kad se obratimo Vladi, Pobjedi je nametnuo obavezu transformacije u akcionarsko društvo i HITNU PRIVATIZACIJU u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu. Skinuli su nas sa budžeta totalno i pustili da vodimo „tržišnu“ utakmicu. Od toga dana zapravo počinje sva „golgota“ najstarijeg državnog medija. Niti je privatizuju, niti je budžetski podržavaju. Kao kakvo „nezakonito“ dijete kad god dođete da tražite pomoć, upiru prstom u odredbu zakona, koja vas drži u tom nelegalnom statusu. Uzgred kao pravnik, slobodan sam reći, da od samog nastanka ta norma i nije norma. Ništa slično nijesam vidio nigdje! Država sama rekla da u jednoj djelatnosti „ne može“ da bude vlasnik neke imovine, a već je bila vlasnik i u transformaciji potvrđeno vlasništvo. A onda ne odustaje od toga da bude vlasnik!? Pa koga tužiti, pitanje je? Konkurencija već osam godina kontinuirano u stotinama tekstova širi laži o tome da se Pobjeda finansira iz budžeta! I, kao što to obično biva, stotinu puta ponovljena laž, prihvata se kao istina. Danas niko ne vjeruje da se najstariji crnogorski list finansira sam. A do istine je doći u ovom slučaju lako i brzo. Dovoljno je da otvorite na sajtu budžet i da se sami uvjerite. Ni jedan cent iz državne kase nije opredijeljen za Pobjedu. E, to „nezakonito dijete“ Zakona o medijima i danas je osuđeno, pa ga jedni napadaju kao „mafijaško i fašističko“ glasilo, drugi ga krive jer je na „trošku poreskih obveznika“. Isposlovali su i izmjenu Zakona o javnim nabavkama i više niko ne mora da oglašava javne nabavke u sredstvima javnog informisanja (čitaj Pobjedi) pa i ono malo prihoda što je imala oduzeli su joj početkom godine. A treći (naši) nemoćni stideći nas zaobilaze, kao pastorke, jer ne vide zakonske mehanizme da nam pomognu. Osjećaju se grešnim i oni koji traže pomoć, a i oni od kojih se traži. Ali, postoji pored ove budžetske, još jedna golgota mnogo teža i perfidnija. Pušteni i ostavljeni u prljavoj „tržišnoj utakmici“, naša odmjerenost i odgovornost nije prihvatljiva kritičarima vlasti, a ni vladajućim strankama jer smatraju da uvijek možemo i „trebamo“ bolje da ih promovišemo jer smo „njihovo vlasništvo“. S druge strane savremena čitalačka publika je „prezasićena“ besplatnim informacijama i sve više „gladuje“ za skandalima. I onda kada Pobjeda objavi neku ekskluzivu koja oštro ukazuje na propuste državne administracije mnogi tada misle da su to naručeni tekstovi „nekog sa vrha“ koji vodi zakulisnu unutarpartijsku borbu preko ,,svog“ državnog medija. Kad me neko posljednjih mjeseci pita za stanje u Pobjedi, često sam odgovarao da mi nije toliko teško što nas nema u budžetu, koliko ovo što nosimo „Vladu“ na svojoj grbači u ovoj „tržišnoj utakmici“. Siguran sam da bi većina zaposlenih znala da igra u toj „utakmici“ u koju su ubačeni, kad bi ona bila ravnopravna. Pa i kad nas ohrabruju neki iskreni prijatelji da istrajemo u borbi za Pobjedu do njene privatizacije, zvuči mi kao u onaj vic o mravu koji je posljednji ostao zakačen oko vrata velikog slona kojeg su pokušavali uporno da udave. A svi mravi sa bezbjedne udaljenosti navijaju: „Antonijo udavi ga! Antonijo udavi ga!“. Zato, nije da ne postoji rješenje za državne medije, pa i za Pobjedu. Treba je privatizovati ili ako to vlasnik (država) ne želi, onda neka ukine onu famoznu normu pa da je vrate ponovo na budžet kao sav normalni svijet!

SUMRAK IDEOLOGIJA

Predstojeći izbori po svemu sudeći biće drugačiji od svih u postkomunističkoj i višestranačkoj Crnoj Gori. Nema više ideologija i jasnih ideoloških razlika među partijama. Ostao je goli politički pragmatizam. Ovaj fakticitet je zadnjih mjeseci postao jasniji nego ikad prije. Udružile su se dvije partije (Nova srpska demokratija i Pokret za promjene) i dio SNP sa određenim brojem intelektualaca i sindikalaca, potpuno raznorodnih ideoloških pristupa i shvatanja. Sve se to pomiješalo u novi politički subjekt potpune nejasne ideološke profilacije. Ne raspoznaje se tačno za šta se zalažu. Jedino se zna to da su protiv postojećeg režima. Nude promjene i obećavaju reforme u programu u 500 tačaka, ali ostaje nejasno šta bi te promjene donjele, posebno u ideološkom smislu. Šta bi se to u društveno-političkom i sistemskom smislu promijenilo, osim ako se izuzmu personalna rješenja? Gledajući i upoređujući političke programe partija možda se daju primijetiti neke neznatne ideološke razlike. Ali, u praksi više tih razlika nema. Mada, ruku na srce, pitanje je ko još čita te političke programe. Primjera radi, u programu ,,demokratskog fronta“, koji je predstavljen prošle nedjelje i u programu Pozitivne Crne Gore ne vide se ideološke razlike, a posebno ne u njihovim političkim nastupima. Kao da se radi o istim partijama koje samo idu u ,,dvije kolone“. Osim ako se pod ideološkom razlikom ne misli na onu naznaku vezanu za izgled zastave u smislu trobojne ptice na njihovom novom grbu i zalaganja da se skrati himna!? Na drugoj strani, izdvajanjem ,,tvrdog krila“ SNP u ,,demokratski front“ nema više jasne ideološke razlike SNP i npr. DPS ili Socijaldemokratske partije. Kad se ovome dodaju nacionalne partije manjinskih naroda, onda slobodno možemo reći da se na političkoj sceni Crne Gore dešava ,,sumrak“ ideologija. Sve se zamagljuje i partijske ,,karakterne crte“ blijede. Nema više, kao do prije nekoliko godina ili deceniju, razlika između socijalističkih, liberalnih, narodnjačkih, demokratskih, komunističkih, radikalnih i sl. stranaka. A da ne pričam da nema demohrišćanskih, konzervativnih, zelenih i drugih ideologija koje egzistiraju na evropskoj političkoj sceni. Sve je nekako postalo slično, pa i one idenpendističke i unitarističke podjele na političkoj sceni su faktički nestale. Šta je lijevo, a šta desno na političkoj sceni postaje irelevantno. Političke partije i koalicije isključuju ideologije, a zadržava se samo ,,otvorenost članstva“ i ,,bavljenje čitavim spektorm pitanja sa kojima se politička zajednica suočava“. Sve se prosto svelo na golu borbu za fotelje i smjenu vlasti. Taj novi crnogorski politički pragmatizam je razobličio i određene interesne grupe koje izgleda kontrolišu i sinhronizuju nastupe pojedinih partija i uređivačke politike dijela medija. I to onih partija i medija koji su do juče djelovali na potpuno suprotnim ideološkim platformama! Danas ni jedna kombinacija nije nemoguća, u ideološkom smislu. Imajući u vidu sve ovo ideološko ,,razvodnjavanje“ na ovim oktobarskim izborima će, ipak, biti najteže glasačima. Za koga glasati? Sada kada blijede ideološke prepoznatljivosti, na osnovu kojih ideja i ličnih uvjerenja glasač da se odredi? U ovom slučaju izbor se svodi na lične interese i procjenu kvaliteta ljudi koji je na pojedinim izbornim listama političkih subjeka. Očigledno zbog tih okolnosti opozicija pokušava da novim licima pred ove izbore nadomjesti ovaj ,,ideološki vakuum“. To jeste racionalan, ali i veoma riskantan pristup jer se ne mogu sa sigurnošću procijeniti efekti takvih odluka na njihov identitet na duži rok.

STABILNOST KAO KAPITAL

Izborna kampanja je počela. Kritika je usmjerena na nesmjenjivost DPS koji samostalno ili u različitim koalicijama neprekidno vrši vlast više od dvije decenije. I nije to smo sada, već je tako godinama. Ali, opozicija kritikujući tu činjenicu ulazi u dvije logičke zamke: prava, krive vlast što ostvaruje izborne pobjede, a neki drskiji krive direktno narod, nazivajući nas „stokom“ koja „dobija ono što zaslužuje“, uopšte ne sagledavajući u svemu tome ličnu odgovornost za poraze. Druga zamka je, potencirajući činjenicu o dvadesetogodišnjoj vladavini stvaraju neki infantilni osjećaj da im sad kontinuirani porazi daju pravo na izbornu pobjedu u stilu „daj i meni jedan krug, dosta si ti vozio“. Lideri obje vladajuće partije kažu da su svjesni da nesmjenjivost vlasti nije dobra za razvoj mlade crnogorske demokratije, ali poručuju da je opoziciji za pobjedu potrebno mnogo više od pomenute jadikovke. Od malena sam imao neki čudan osjećaj za pravdu, koji me nagonio da branim nekog ili nešto što svi krenu da „pljuju“ i kritikuju. Pa tako i sad kad evo svi kritikuju, želim da ukažem na prednost postojeće političke situacije u Crnoj Gori. Dok sam jedno vrijeme učestvovao u regulatornoj reformi, poznatijom pod nazivom „Giljotina propisa“ (kojoj se izgleda ne zna sudbina) bio sam u kontaktu sa mnogim ekspertima koji su vodili slične reforme u regionu i svijetu, osjetio sam bitnu stvar koja je relativizovala domete takvih projekata kojima su uklanjane suvišne i skupe procedure, odnosno biznis barijere za investitore. Sjećam se da je u to vrijeme Makedonija bila „šampion reformi“, popravila je za nekih 40 mjesta poziciju na rang listi Svjetske banke u lakoći poslovanja, a ipak u istoj godini doživjela pad direktnih stranih investicija za preko trećinu. Pitao sam se zapanjen, o čemu se radi? Da bih ovo objasnio, najbolje je da prepričam lični primjer, kada je jedna zapadno-evropska kompanija, koja koristi najsavremiju tehnologiju za tretman čvrstog otpada, došla u Crnu Goru da ispituje mogućnosti ulaganja. Obavila je niz sastanaka na visokom nivou u državnim organima i lokalnoj samoupravi. Vlasnik kompanije je zatim otišao i u svoju ambasadu (radi se o jednoj vodećoj zapadnoevropskoj državi), da lično od ambasadora i konzula dobije potpuniju i objektivniju sliku o ekonomskom i ukupnom ambijentu. Iznenadilo me je kad sam čuo kakav je savjet i mišljenje od svoga ambasadora dobio ovaj strani investitor: „Najveća prednost Crne Gore u odnosu na sve zemlje u okruženju, nije ni „poreski raj“ o kojem pričaju, niti uklanjanje nekih nepotrenih procedura i biznis barijera, niti prirodna bogatstva, niti razvijeno tržište, niti povoljne cijene nekretnina … Već je to POLITIČKA STABILNOST. Eto, ono što mi u Crnoj Gori kritikujemo na sva usta i doživljavamo kao kakvu pošast, prema mišljenjima onih koji gledaju izvana na nas, je najveća komparativna prednost i u odnosu na Makedoniju o kojoj sam pričao i sve druge zemlje u ovom regionu. Krupni kapital danas više pokreće ova naša politička stabilnost, nego neki izazov brzog profita u poreskom raju. Mi ne možemo ni da pojmimo koliko nam je ova činjenica donijela prednosti u prethodnom periodu i koliko nam je olakšala i ubrzala put ka Evropskoj uniji. Jer, zbog stabilne vlasti mogli smo brzo i efikasno da usvajamo sve zakone koji su od nas tražili ovi procesi. To mi je rekao sad već bivši ministar srpske vlade, kada sam mu govorio o dostignućima naših reformi u oblasti javne uprave i smanjenja administracije. Gotovo sa sjetom je pričao o svim propalim inicijativama koje nijesu mogle da prođu „unutar koaliciona usaglašavanja“ dvanaest partija koje su u tom momentu sačinjavale njegovu vladu. Bilo kako bilo mi ulazimo u još jedan izborni proces sa kapitalom političke stabilnosti koja je garant stranih investicija, da li zahvaljući vlasti ili opoziciji, manje je bitno.

MRTVE DUSE

Priznajem da nijesam odmah razumio ovu medijsku hajku na izborne spiskove, preciznije na „mrtve duše“ koji se u njima još vode kao živi. Mislio sam, čitajući sarkastične i satirične tekstove opozicionih listova o mrtvacima koje su našli na pojedinim izbornim mjestima, da neke opozicione stranke prave alibi za izborni poraz. Ali, nije to samo! Do suštine se može doći samo ako se ima želudac da se „svari“ ova degutantnost pominjanja pokojnika i medijskih ocjena koliko se „sporo“ ili „brzo“ umire u pojedinim opštinama. Nju je, vjerujem, rasvijetlio Gogolj u svojim čuvenim „Mrtvim dušama“, jednom od mojih omiljenih romana iz studentskih dana. U ovoj sjajnoj priči o zlim spahijama koji su na svojim feudima u državnim evidencijama vodili neke mrtve seljane kao žive. A sam izraz „duša“ je predstavljao mjernu jedinicu za broj kmetova (zavisnih seljaka) koje je svaki od spahija imao pravo posjedovati. A pod terminom posjedovati podrazumijevalo se „vlasništvo“ nad kmetovima, tj. pravo raspolaganja i prodaje. I upravo ovaj sjajan roman je razobličio svu bezdušnost tog feudalnog sistema koji je „upravljao“ kmetovima kao kakvim ličnim stvarima. Da se razumijemo, za svaku je kritiku što se i jedan pokojnik našao u biračkom spisku. To govori o neažurnosti naše administracije. Ali centralna priča Gogoljeva je priča o Čičkovu, jednom lažnom spahiji, koji je počeo da kupuje te nepostojeće kmetove, tj. „mrtve duše“ od spahija za sebične ciljeve. Ne želim da pričam o svojatanju birača i svođenju na puke brojeve radi izborne matematike. Želim da postavim pitanje kome treba ova priča o „mrtvim dušama“ i ko „kupuje“ te nepostojeće birače i zašto? Pa kupuje ih onaj, kao u Gogoljevom romanu, koji nema „svoje“ birače. Onaj koji nema „vlasništvo“ nad dijelom glasačkog tijela, koji ne može da sprovede kampanju „od vrata do vrata“, jer „nema i ne poznaje“ glasače. To čini onaj koji nema partijsku mrežu koja je kadra da „izvede“ na biračka mjesta glasače. Ko je to? To, svakako, nije DPS, koji ima tako raširenu partijsku mrežu koja je uspjela da prikupi više od 81.000 potpisa za izbornu listu. To nije ni SNP, kao najjača opoziciona stranka, koja takođe ima raširenu partijsku mrežu stvaranu deceniju i po na svim izborima naporedo sa DPS-om. To nijesu ni nacionalne partije koje takođe „poznaju“ glasačko tijelo. Da skratim, pričam o dva nova politička subjekta (DF i Pozitivna i dio SNP?) koji ne znaju tačno kome da krenu i kako da mobilišu „svoje“ glasače na izlaznost. Osim možda onih 6.000 + 8.000 potpisnika njihovih izbornih lista. Njima treba ova priča o „mrtvim dušama“, jer su izračunali da nemaju šanse ako izlaznost ne bude preko 70%. Ali, kome krenuti? I posebno, ko će da ide kad nemaju partijsku kapilarnu mrežu? Zbog toga su ovaj put posegli za jednu drugu „mrežu“ koju, ipak, imaju. Ta mreža je, pogađate, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) koja se uključuje usred kampanje sa jednim zadatkom – da ona „izvede“ sve one mrtve duše (čitaj apstinente) koji do sada nijesu izlazili na izbore. I to čine, perfidno, prikazujući nekakve biračke spiskove u svim mogućim resursima koje im obezbjeđuje medijska logistika (Dan, Vijesti i Monitor) ove dvočlane političke grupacije. Ta „kupovina“ mrtvih duša (čitaj apstinenti) se čini na onaj provjereni manipulativni princip da „majmun čini što majmun vidi“. Stalnom pričom i pozivima da se ljudi interesuju za stanje u biračkim spiskovima, mahajući njima ispred nosa čitaocima pomenutih opozicionih listova, žele da obezbijede veće interesovanje za ovu tematiku, a time i projektovanu izlaznost. I eto odgovora otkud ovolika izborna nekrofilija? Prepoznasmo ove „bezemljaše“ u liku glavnog Gogoljevog antijunaka, koji je „kupovao“ nepostojeće kmetove (čitaj apstinente) za sebične ciljeve.