SUMRAK IDEOLOGIJA

Predstojeći izbori po svemu sudeći biće drugačiji od svih u postkomunističkoj i višestranačkoj Crnoj Gori. Nema više ideologija i jasnih ideoloških razlika među partijama. Ostao je goli politički pragmatizam. Ovaj fakticitet je zadnjih mjeseci postao jasniji nego ikad prije. Udružile su se dvije partije (Nova srpska demokratija i Pokret za promjene) i dio SNP sa određenim brojem intelektualaca i sindikalaca, potpuno raznorodnih ideoloških pristupa i shvatanja. Sve se to pomiješalo u novi politički subjekt potpune nejasne ideološke profilacije. Ne raspoznaje se tačno za šta se zalažu. Jedino se zna to da su protiv postojećeg režima. Nude promjene i obećavaju reforme u programu u 500 tačaka, ali ostaje nejasno šta bi te promjene donjele, posebno u ideološkom smislu. Šta bi se to u društveno-političkom i sistemskom smislu promijenilo, osim ako se izuzmu personalna rješenja? Gledajući i upoređujući političke programe partija možda se daju primijetiti neke neznatne ideološke razlike. Ali, u praksi više tih razlika nema. Mada, ruku na srce, pitanje je ko još čita te političke programe. Primjera radi, u programu ,,demokratskog fronta“, koji je predstavljen prošle nedjelje i u programu Pozitivne Crne Gore ne vide se ideološke razlike, a posebno ne u njihovim političkim nastupima. Kao da se radi o istim partijama koje samo idu u ,,dvije kolone“. Osim ako se pod ideološkom razlikom ne misli na onu naznaku vezanu za izgled zastave u smislu trobojne ptice na njihovom novom grbu i zalaganja da se skrati himna!? Na drugoj strani, izdvajanjem ,,tvrdog krila“ SNP u ,,demokratski front“ nema više jasne ideološke razlike SNP i npr. DPS ili Socijaldemokratske partije. Kad se ovome dodaju nacionalne partije manjinskih naroda, onda slobodno možemo reći da se na političkoj sceni Crne Gore dešava ,,sumrak“ ideologija. Sve se zamagljuje i partijske ,,karakterne crte“ blijede. Nema više, kao do prije nekoliko godina ili deceniju, razlika između socijalističkih, liberalnih, narodnjačkih, demokratskih, komunističkih, radikalnih i sl. stranaka. A da ne pričam da nema demohrišćanskih, konzervativnih, zelenih i drugih ideologija koje egzistiraju na evropskoj političkoj sceni. Sve je nekako postalo slično, pa i one idenpendističke i unitarističke podjele na političkoj sceni su faktički nestale. Šta je lijevo, a šta desno na političkoj sceni postaje irelevantno. Političke partije i koalicije isključuju ideologije, a zadržava se samo ,,otvorenost članstva“ i ,,bavljenje čitavim spektorm pitanja sa kojima se politička zajednica suočava“. Sve se prosto svelo na golu borbu za fotelje i smjenu vlasti. Taj novi crnogorski politički pragmatizam je razobličio i određene interesne grupe koje izgleda kontrolišu i sinhronizuju nastupe pojedinih partija i uređivačke politike dijela medija. I to onih partija i medija koji su do juče djelovali na potpuno suprotnim ideološkim platformama! Danas ni jedna kombinacija nije nemoguća, u ideološkom smislu. Imajući u vidu sve ovo ideološko ,,razvodnjavanje“ na ovim oktobarskim izborima će, ipak, biti najteže glasačima. Za koga glasati? Sada kada blijede ideološke prepoznatljivosti, na osnovu kojih ideja i ličnih uvjerenja glasač da se odredi? U ovom slučaju izbor se svodi na lične interese i procjenu kvaliteta ljudi koji je na pojedinim izbornim listama političkih subjeka. Očigledno zbog tih okolnosti opozicija pokušava da novim licima pred ove izbore nadomjesti ovaj ,,ideološki vakuum“. To jeste racionalan, ali i veoma riskantan pristup jer se ne mogu sa sigurnošću procijeniti efekti takvih odluka na njihov identitet na duži rok.

STABILNOST KAO KAPITAL

Izborna kampanja je počela. Kritika je usmjerena na nesmjenjivost DPS koji samostalno ili u različitim koalicijama neprekidno vrši vlast više od dvije decenije. I nije to smo sada, već je tako godinama. Ali, opozicija kritikujući tu činjenicu ulazi u dvije logičke zamke: prava, krive vlast što ostvaruje izborne pobjede, a neki drskiji krive direktno narod, nazivajući nas „stokom“ koja „dobija ono što zaslužuje“, uopšte ne sagledavajući u svemu tome ličnu odgovornost za poraze. Druga zamka je, potencirajući činjenicu o dvadesetogodišnjoj vladavini stvaraju neki infantilni osjećaj da im sad kontinuirani porazi daju pravo na izbornu pobjedu u stilu „daj i meni jedan krug, dosta si ti vozio“. Lideri obje vladajuće partije kažu da su svjesni da nesmjenjivost vlasti nije dobra za razvoj mlade crnogorske demokratije, ali poručuju da je opoziciji za pobjedu potrebno mnogo više od pomenute jadikovke. Od malena sam imao neki čudan osjećaj za pravdu, koji me nagonio da branim nekog ili nešto što svi krenu da „pljuju“ i kritikuju. Pa tako i sad kad evo svi kritikuju, želim da ukažem na prednost postojeće političke situacije u Crnoj Gori. Dok sam jedno vrijeme učestvovao u regulatornoj reformi, poznatijom pod nazivom „Giljotina propisa“ (kojoj se izgleda ne zna sudbina) bio sam u kontaktu sa mnogim ekspertima koji su vodili slične reforme u regionu i svijetu, osjetio sam bitnu stvar koja je relativizovala domete takvih projekata kojima su uklanjane suvišne i skupe procedure, odnosno biznis barijere za investitore. Sjećam se da je u to vrijeme Makedonija bila „šampion reformi“, popravila je za nekih 40 mjesta poziciju na rang listi Svjetske banke u lakoći poslovanja, a ipak u istoj godini doživjela pad direktnih stranih investicija za preko trećinu. Pitao sam se zapanjen, o čemu se radi? Da bih ovo objasnio, najbolje je da prepričam lični primjer, kada je jedna zapadno-evropska kompanija, koja koristi najsavremiju tehnologiju za tretman čvrstog otpada, došla u Crnu Goru da ispituje mogućnosti ulaganja. Obavila je niz sastanaka na visokom nivou u državnim organima i lokalnoj samoupravi. Vlasnik kompanije je zatim otišao i u svoju ambasadu (radi se o jednoj vodećoj zapadnoevropskoj državi), da lično od ambasadora i konzula dobije potpuniju i objektivniju sliku o ekonomskom i ukupnom ambijentu. Iznenadilo me je kad sam čuo kakav je savjet i mišljenje od svoga ambasadora dobio ovaj strani investitor: „Najveća prednost Crne Gore u odnosu na sve zemlje u okruženju, nije ni „poreski raj“ o kojem pričaju, niti uklanjanje nekih nepotrenih procedura i biznis barijera, niti prirodna bogatstva, niti razvijeno tržište, niti povoljne cijene nekretnina … Već je to POLITIČKA STABILNOST. Eto, ono što mi u Crnoj Gori kritikujemo na sva usta i doživljavamo kao kakvu pošast, prema mišljenjima onih koji gledaju izvana na nas, je najveća komparativna prednost i u odnosu na Makedoniju o kojoj sam pričao i sve druge zemlje u ovom regionu. Krupni kapital danas više pokreće ova naša politička stabilnost, nego neki izazov brzog profita u poreskom raju. Mi ne možemo ni da pojmimo koliko nam je ova činjenica donijela prednosti u prethodnom periodu i koliko nam je olakšala i ubrzala put ka Evropskoj uniji. Jer, zbog stabilne vlasti mogli smo brzo i efikasno da usvajamo sve zakone koji su od nas tražili ovi procesi. To mi je rekao sad već bivši ministar srpske vlade, kada sam mu govorio o dostignućima naših reformi u oblasti javne uprave i smanjenja administracije. Gotovo sa sjetom je pričao o svim propalim inicijativama koje nijesu mogle da prođu „unutar koaliciona usaglašavanja“ dvanaest partija koje su u tom momentu sačinjavale njegovu vladu. Bilo kako bilo mi ulazimo u još jedan izborni proces sa kapitalom političke stabilnosti koja je garant stranih investicija, da li zahvaljući vlasti ili opoziciji, manje je bitno.

MRTVE DUSE

Priznajem da nijesam odmah razumio ovu medijsku hajku na izborne spiskove, preciznije na „mrtve duše“ koji se u njima još vode kao živi. Mislio sam, čitajući sarkastične i satirične tekstove opozicionih listova o mrtvacima koje su našli na pojedinim izbornim mjestima, da neke opozicione stranke prave alibi za izborni poraz. Ali, nije to samo! Do suštine se može doći samo ako se ima želudac da se „svari“ ova degutantnost pominjanja pokojnika i medijskih ocjena koliko se „sporo“ ili „brzo“ umire u pojedinim opštinama. Nju je, vjerujem, rasvijetlio Gogolj u svojim čuvenim „Mrtvim dušama“, jednom od mojih omiljenih romana iz studentskih dana. U ovoj sjajnoj priči o zlim spahijama koji su na svojim feudima u državnim evidencijama vodili neke mrtve seljane kao žive. A sam izraz „duša“ je predstavljao mjernu jedinicu za broj kmetova (zavisnih seljaka) koje je svaki od spahija imao pravo posjedovati. A pod terminom posjedovati podrazumijevalo se „vlasništvo“ nad kmetovima, tj. pravo raspolaganja i prodaje. I upravo ovaj sjajan roman je razobličio svu bezdušnost tog feudalnog sistema koji je „upravljao“ kmetovima kao kakvim ličnim stvarima. Da se razumijemo, za svaku je kritiku što se i jedan pokojnik našao u biračkom spisku. To govori o neažurnosti naše administracije. Ali centralna priča Gogoljeva je priča o Čičkovu, jednom lažnom spahiji, koji je počeo da kupuje te nepostojeće kmetove, tj. „mrtve duše“ od spahija za sebične ciljeve. Ne želim da pričam o svojatanju birača i svođenju na puke brojeve radi izborne matematike. Želim da postavim pitanje kome treba ova priča o „mrtvim dušama“ i ko „kupuje“ te nepostojeće birače i zašto? Pa kupuje ih onaj, kao u Gogoljevom romanu, koji nema „svoje“ birače. Onaj koji nema „vlasništvo“ nad dijelom glasačkog tijela, koji ne može da sprovede kampanju „od vrata do vrata“, jer „nema i ne poznaje“ glasače. To čini onaj koji nema partijsku mrežu koja je kadra da „izvede“ na biračka mjesta glasače. Ko je to? To, svakako, nije DPS, koji ima tako raširenu partijsku mrežu koja je uspjela da prikupi više od 81.000 potpisa za izbornu listu. To nije ni SNP, kao najjača opoziciona stranka, koja takođe ima raširenu partijsku mrežu stvaranu deceniju i po na svim izborima naporedo sa DPS-om. To nijesu ni nacionalne partije koje takođe „poznaju“ glasačko tijelo. Da skratim, pričam o dva nova politička subjekta (DF i Pozitivna i dio SNP?) koji ne znaju tačno kome da krenu i kako da mobilišu „svoje“ glasače na izlaznost. Osim možda onih 6.000 + 8.000 potpisnika njihovih izbornih lista. Njima treba ova priča o „mrtvim dušama“, jer su izračunali da nemaju šanse ako izlaznost ne bude preko 70%. Ali, kome krenuti? I posebno, ko će da ide kad nemaju partijsku kapilarnu mrežu? Zbog toga su ovaj put posegli za jednu drugu „mrežu“ koju, ipak, imaju. Ta mreža je, pogađate, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) koja se uključuje usred kampanje sa jednim zadatkom – da ona „izvede“ sve one mrtve duše (čitaj apstinente) koji do sada nijesu izlazili na izbore. I to čine, perfidno, prikazujući nekakve biračke spiskove u svim mogućim resursima koje im obezbjeđuje medijska logistika (Dan, Vijesti i Monitor) ove dvočlane političke grupacije. Ta „kupovina“ mrtvih duša (čitaj apstinenti) se čini na onaj provjereni manipulativni princip da „majmun čini što majmun vidi“. Stalnom pričom i pozivima da se ljudi interesuju za stanje u biračkim spiskovima, mahajući njima ispred nosa čitaocima pomenutih opozicionih listova, žele da obezbijede veće interesovanje za ovu tematiku, a time i projektovanu izlaznost. I eto odgovora otkud ovolika izborna nekrofilija? Prepoznasmo ove „bezemljaše“ u liku glavnog Gogoljevog antijunaka, koji je „kupovao“ nepostojeće kmetove (čitaj apstinente) za sebične ciljeve.

Lojalnost nas čini nepobjedivim

Već više od godinu dana sam izvršni direktor Pobjede, najstarije crnogorske medijske kuće, ali sam tek danas postao svjestan presudne istine koja otkriva tajnu Pobjedinog trajanja. To je LOJALNOST njenih čitaoca! Mnogo je bilo imena (brendova kako se sad moderno kaže) koje su činile prepoznatljivim poslijeratno crnogorsko društvo i ekonomiju, ali opstala su samo nekolika, kao što je Vranac, Nikšićko pivo, Rada i dr. Zašto su neke propale firme a neke postale još uspješnije? Šta je napravilo razliku? Nju je napravila – lojalnost njihovih kupaca! Veliki ekonomisti današnjice koji tumače ovo krizno vrijeme kažu da ono što čini razliku između uspješnih i neuspješnih kompanija nijesu ni skupe marketinške kampanije, ni nove tehnologije ni pristup izvorima finansiranja, već upravo ta lojalnost njihovih komitenata. A lojalnost se ne stiče preko noći, već gradi godinama. Ona je čedo međusobnog povjerenja, koje se steklo na osnovu pozitivnog iskustva u dužem periodu. I onda kada dođu teški trenuci lojalnost tada dolazi do punog izražaja i posebno se manifestuje u trenucima kada nema direktne finansijske koristi i ličnog interesa. I ne dešava se zbog nečega već uprkos tome! Uvidio sam mnogo nekih naših nedostataka kroz ovaj kratak period mog angažovanja u Pobjedi, ali sam sa druge strane i spoznao i mnoge kvalitete, a ponajviše koliko je snažna lojalnost njenih čitalaca. I kada su nas neki „prijatelji i saborci“ od kojih smo očekivali pomoć i razumijevanje, ostavljali na cjedilu, naši čitaoci i komitenti pokazali su lojalnost Pobjedi. Ona se posebno manifestovala i kroz dugi niz godina i u mnogim kriznim trenucima i previranjima. Ali, ona se pokazuje i danas, uprkos neviđenoj kampanji i neistinama koje šire neki opozicioni listovi protiv nas. Ona se pokazivala i uprkos pojavi dvije nove novine na ovom našem malom crnogorskom tržištu, koju je pratio svježi kapital, dampiške (nulte) cijene i snažna marketinška kampanja. Ipak, pored svega, jedna je tvrđava ostala nepobjediva – Lojalnost naših čitalaca! Paralela sa predstojećim parlamentarnim izborima čini mi se logična i jasna kao dan. Izbori su svojevrsno „tržište političkih ideja“, gdje glasači „kupuju bolju budućnost“, tj. odlučujući ko će im voditi državu u narednom četvorogodišnjem periodu. Kao kod novina i na političkoj sceni pojavljuju se neki novi politički subjekti i koalicije, koji takođe imaju nevjerovatno skupu i sinhronizovanu marketinšku kampanju. Dijele „besplatno“ ideje i obećavaju velike stvari po mnogo ,,nižim cijenama“ za stanovništvo. Nekom manje osviješćenom posmatraču sve to djeluje tako pozitivno i obećavajuće. Ali, postoji „problem“ kojeg izgleda nijesu svjesni ti „novi igrači“. To je lojalnost glasača! Ta njihova nevidljiva povezanost sa „svojim“ partijama (bilo one vladajuće ili opozicione i nacionalne) kojima ukazuju povjerenje kroz duži niz godina. Ona će presuditi u ovim oktobarskim izborima. Jer, znajući naš narod kako teško ukazuje povjerenje nekom, uvjeren sam da neće te skupe marketinške kampanje, dostupnost izvorima finansiranja itd. učiniti razliku između onih uspješnih i onih neuspješnih na ovim izborima. Učiniće je lojalnost, jer lojalnost nas čini nepobjedivim!

SEPTEMBAR - NAJDEPRESIVNIJI MJESEC?

Uvjek sam se radovao septembrima. Septembri su bili najljepsi mjeseci moje mladosti. Počinjale bi školske godine; ponovno okupljanje društva; odlazak daleko od kuće u Sarajevo i Beograd; mladalačka sloboda i fantazije! Svaki septembar nanovo bi budio u meni neko isčekivanje (svakako iracionalno) željenih promjena i novih početaka. I onda iznenadi me naslovni tekst jednih novina - SEPTEMBAR NAJDEPRESIVNIJI MJESEC U GODINI! Stadoh u nevjerici da se zapitam da li je to tačno? Znao sam za januar da to pričaju, ali septembar?!? Hmm Septembar je mjesec ogromnih troškova za nas roditelje koji spremamo djecu u školu i to je svakako razloga za stres. Pored svih najava (lažnih ili ne, svejedno je) o poskupljenjima mlijeka i hljeba, struje i benzina, svaki novi trošak, svaki novi udarac nemogućnosti, donosi ljudima osjećaj poraza, bespomoćnosti i očaja. I eto ti depresije septembarske. Ovo je i mjesec promjena godišnjih doba, životnog ritma, pada energije koji dokazano stvara depresiju. To je ono vrijeme kada se život opet vraća u kolotečinu, prepun poslovnih I porodičnih obaveza i stresova. Sa prvim kišama i jesenjim oblacima dolazi melanholija, loše raspoloženje, bezvoljnost i to je ta tkz "jesenja depresija". Ali ako išta znam o depresiji, onda je to da ona dolazi poslije nekih značajnih životnih ciklusa, kao posljedica nerealnih očekivanja, uzaludnog truda i neostvarenih snova. I možda se tu krije odgovor na moje pitanje, kako su septembri od najradosnijih postali najdepresivnijih mjeseci. Kada prodješ neku dionicu svog životnog puta i vidiš da nije sve kako si zamišljao. Tamo gdje je bila očaranost, tu je nastala RAZočaranost. Gdje je bila nada tu je blizu bilo i BEZnadje, gdje preglaštvo i odricanje, tu umor i zasićenost. Gdje je bila euforija eto nastao prostor za depresiju. Ali ne pišem ovo samo o nama običnim ljudima, pišem za cijelo društvo, jer osjećam da je ovaj septembar za Crnu Goru složeniji, jer zvanično počinje predizborna kampanja. Kad kažem složeniji mislim na razlike u odnosu na onoj postreferendumski iz 2006 godine, kada smo pred izbore u nezavisnoj Crnoj Gori sanjali snove (svakako iracionalne). Kada nas je poslije uspješne predjene dionice nosila euforija i entuzijazam za preglaštvo. Tada je septembar bio pun velikih i krupnih riječi i obećanja i od opozicije i od pozicije. Tada je septembar bio vjetar u ledja i jednima i drugima. Ali ovaj današnji je drugačiji (svakako racionalniji) ali priznaćemo i iskreniji. Ovaj Septembar ljeta gospodnjega 2012, je mnogo umorniji, mnogo melanholičniji, mnogo depresivniji od prethodnih. Ovaj će teško da podnosi i sluša krupne riječi i velika predizborna obećanja i vlasti i opozicije. Ovaj najobičniji i neeuforični (iako predizborni) septembar zaustavlja ljude na promjene i nove pokušaje. Obeshrabruje nas sada kada smo mnogo toga prešli i uspjeli a opet nije došlo ono što smo očekivali. Zato je ovaj Septembar možda najveći 'politički neprijatelj" svima nama, i složnoj vladajućoj koaliciji i nesložnoj trokolonaškoj opoziciji. Njemu se valjamo oduprijeti, zajedničkim snagama. Da ga ne liječimo nekim toplim napicima lakih predizbonih floskula i obećanja, već konkretnim djelotvornim i svrsishodnim akcijama. Da se ne uljuljkuje vlast na starim lovorikama ali i da opozivija ne kalkuliše sa narodnom mukom, već da se odupremno ovoj septembarskoj depresiji. Da nam ne bude ona Njegoševa "Pleme moje snom mrtvijeh spava...", već učinimo male ali pametne korake. Kao što se gomile dugova, vraću tako se plaćaju prvo oni mali prema svojim mogućnostima. Kao što se gomile problema rješavaju jedan po jedan, malim koracima. To daje snagu i samopouzdanje i vraća vjeru. A ona je najbolji lijek protiv svake depresije.

Korisni nedostaci izbornog sistema

U naredne dvije nedjelje će se okončati unutarstranačke procedure oko formiranja izbornih lista za oktobarske izbore na državnom, ali i na lokalnom nivou u pojedinim opštinama. To je prilika da se kaže nešto o prednostima i nedostacima našeg izbornog sistema koji sa manjim varijacijama primjenjuje već skoro dvije decenije. Njegovi nedostaci se upravo ogledaju u kriterijumima i načinu kako neko postaje poslanik ili odbornik neke partije. Osnovna mana našeg proporcionalnog sistema je činjenica da je cijela Crna Gora jedna izborna jedinica i da ne postoji direktna veza između poslanika i gradjanina, tj. izbrnog mjesta odakle poslanik potiče. Gradjanin glasa za izbornu listu neke partije, a onda sa te liste nakon izbora partijski organi vrše odabir onih koji će sjesti u nacionalni i lokalni parlament. Ovaj proporcionalni sistem takodje pogoduje centralizaciji tj. „podgorizaciji“ naše političke scene, jer u glavnom gradu živi skoro 1/3 glasačkog tijela. Tako lokalni i regionalni interesi ostaju zamagljeni, jer ih prezentiraju oni koji ih ne razumiju jer ne žive u tim sredinama. Ovo bi se lako moglo promijeniti kada bi Crna Gora bila podijeljena na 80 izbornih jedinica, koliko se i poslanika bira. Posebno značajna mana našeg proporcionalnog sistema je što poslanici i odbornici po ovom sistemu ne predstavljaju građane već predstavljaju političke partije, odnosno njene lidere. Političke elite imaju presudan uticaj na formiranje izbornih lista, ali i određivanje lica koja će sa tih lista sjesti u poslaničke i odborničke klupe. Tako se i stvara čvrsta interesna veza i lojalnost poslanika svojim „šefovima“. Nema dovoljno ispravne distribucije političke odgovornosti poslanika i odbornika prilikom glasanja za neke zakone i odluke. Jer poslanik ne odgovara građaninu iz mjesta gdje je dobio većinu glasova, već isključivo svojim partijama i njihovim organima koji su mu dali mandat. Oni postaju puki politički tasteri velike glasačke mašine. Nažalost. Sve to u konačnom uzrokuje drugačiju (svakako lošiju) kadrovsku selekciju unutar partija, jer ne avanzuju oni koji imaju povjerenje građana već povjerenje lidera partije. Ali o ovome ne želi da govori niko iz političkih partija iz vlasti i opozicije, jer njima ne odgovaraju ovakve izborne reforme. Zašto? Zato što velikim partijama kojima bi trebalo da odgovara većinski sistem, ipak, ne odgovara potencijalna „partijska (ne)disciplina“. Jer u večinskom sistemu čovjek je nosilac mandata a ne partija i u tome je fundamentalna razlika. Sa druge strane, posebno male parlamentarne stranke ne žele reforme niti da rizikuju da zbog promjene izbornog sistema izgube poslanička i odbornička mjesta. Jer, proporcionalni sistem stvara veću mogućnost da budu „jezičak na vagi“ i tako značajnije utiču, tačnije ucjenjuju one velike prilikom kadrovskih rješenja i usvajanja strategija i zakona. Konačno, promjene ne odgovaraju ni nekim nacionalnim strankama koje smatraju da bi na ovaj način izgubile broj poslanika koje su imale u dosadašnjoj izbornoj matematici. I tako, dok svi po malo profitiraju od postojećeg izbornog sistema, na šteti je narod, odnosno mlada crnogorska demokratija. Jer ovim sistemom uloga građanina se svodi samo na to da jednom u četiri godine izađe i izabere nešto od onog što mu partije nude, a onda „ajd’ zdra’o“. Ko je još čuo da je neki građanin (što se dešava u nekim zemljama sa većinskim sistemom) otišao na vrata kancelarije svog poslanika ili odbornika, da ga pita za neko njegovo pravo ili interes? To je kod nas nezamislivo, jer svako je podjednako (ne)nadležan da tumači mjesne interese. Zato ovakvu izbornu reformu bi posebno imalo smisla sprovesti na lokalnom nivou. Ali, dok ne shvatimo da su nedostaci izbornog sistema manje „korisniji“ od prednosti i benefita koji donose nekim političkim elitama, do tada će situacija biti ovakva kakva je.