MRTVE DUSE

Priznajem da nijesam odmah razumio ovu medijsku hajku na izborne spiskove, preciznije na „mrtve duše“ koji se u njima još vode kao živi. Mislio sam, čitajući sarkastične i satirične tekstove opozicionih listova o mrtvacima koje su našli na pojedinim izbornim mjestima, da neke opozicione stranke prave alibi za izborni poraz. Ali, nije to samo! Do suštine se može doći samo ako se ima želudac da se „svari“ ova degutantnost pominjanja pokojnika i medijskih ocjena koliko se „sporo“ ili „brzo“ umire u pojedinim opštinama. Nju je, vjerujem, rasvijetlio Gogolj u svojim čuvenim „Mrtvim dušama“, jednom od mojih omiljenih romana iz studentskih dana. U ovoj sjajnoj priči o zlim spahijama koji su na svojim feudima u državnim evidencijama vodili neke mrtve seljane kao žive. A sam izraz „duša“ je predstavljao mjernu jedinicu za broj kmetova (zavisnih seljaka) koje je svaki od spahija imao pravo posjedovati. A pod terminom posjedovati podrazumijevalo se „vlasništvo“ nad kmetovima, tj. pravo raspolaganja i prodaje. I upravo ovaj sjajan roman je razobličio svu bezdušnost tog feudalnog sistema koji je „upravljao“ kmetovima kao kakvim ličnim stvarima. Da se razumijemo, za svaku je kritiku što se i jedan pokojnik našao u biračkom spisku. To govori o neažurnosti naše administracije. Ali centralna priča Gogoljeva je priča o Čičkovu, jednom lažnom spahiji, koji je počeo da kupuje te nepostojeće kmetove, tj. „mrtve duše“ od spahija za sebične ciljeve. Ne želim da pričam o svojatanju birača i svođenju na puke brojeve radi izborne matematike. Želim da postavim pitanje kome treba ova priča o „mrtvim dušama“ i ko „kupuje“ te nepostojeće birače i zašto? Pa kupuje ih onaj, kao u Gogoljevom romanu, koji nema „svoje“ birače. Onaj koji nema „vlasništvo“ nad dijelom glasačkog tijela, koji ne može da sprovede kampanju „od vrata do vrata“, jer „nema i ne poznaje“ glasače. To čini onaj koji nema partijsku mrežu koja je kadra da „izvede“ na biračka mjesta glasače. Ko je to? To, svakako, nije DPS, koji ima tako raširenu partijsku mrežu koja je uspjela da prikupi više od 81.000 potpisa za izbornu listu. To nije ni SNP, kao najjača opoziciona stranka, koja takođe ima raširenu partijsku mrežu stvaranu deceniju i po na svim izborima naporedo sa DPS-om. To nijesu ni nacionalne partije koje takođe „poznaju“ glasačko tijelo. Da skratim, pričam o dva nova politička subjekta (DF i Pozitivna i dio SNP?) koji ne znaju tačno kome da krenu i kako da mobilišu „svoje“ glasače na izlaznost. Osim možda onih 6.000 + 8.000 potpisnika njihovih izbornih lista. Njima treba ova priča o „mrtvim dušama“, jer su izračunali da nemaju šanse ako izlaznost ne bude preko 70%. Ali, kome krenuti? I posebno, ko će da ide kad nemaju partijsku kapilarnu mrežu? Zbog toga su ovaj put posegli za jednu drugu „mrežu“ koju, ipak, imaju. Ta mreža je, pogađate, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) koja se uključuje usred kampanje sa jednim zadatkom – da ona „izvede“ sve one mrtve duše (čitaj apstinente) koji do sada nijesu izlazili na izbore. I to čine, perfidno, prikazujući nekakve biračke spiskove u svim mogućim resursima koje im obezbjeđuje medijska logistika (Dan, Vijesti i Monitor) ove dvočlane političke grupacije. Ta „kupovina“ mrtvih duša (čitaj apstinenti) se čini na onaj provjereni manipulativni princip da „majmun čini što majmun vidi“. Stalnom pričom i pozivima da se ljudi interesuju za stanje u biračkim spiskovima, mahajući njima ispred nosa čitaocima pomenutih opozicionih listova, žele da obezbijede veće interesovanje za ovu tematiku, a time i projektovanu izlaznost. I eto odgovora otkud ovolika izborna nekrofilija? Prepoznasmo ove „bezemljaše“ u liku glavnog Gogoljevog antijunaka, koji je „kupovao“ nepostojeće kmetove (čitaj apstinente) za sebične ciljeve.