SEPTEMBAR - NAJDEPRESIVNIJI MJESEC?

Uvjek sam se radovao septembrima. Septembri su bili najljepsi mjeseci moje mladosti. Počinjale bi školske godine; ponovno okupljanje društva; odlazak daleko od kuće u Sarajevo i Beograd; mladalačka sloboda i fantazije! Svaki septembar nanovo bi budio u meni neko isčekivanje (svakako iracionalno) željenih promjena i novih početaka. I onda iznenadi me naslovni tekst jednih novina - SEPTEMBAR NAJDEPRESIVNIJI MJESEC U GODINI! Stadoh u nevjerici da se zapitam da li je to tačno? Znao sam za januar da to pričaju, ali septembar?!? Hmm Septembar je mjesec ogromnih troškova za nas roditelje koji spremamo djecu u školu i to je svakako razloga za stres. Pored svih najava (lažnih ili ne, svejedno je) o poskupljenjima mlijeka i hljeba, struje i benzina, svaki novi trošak, svaki novi udarac nemogućnosti, donosi ljudima osjećaj poraza, bespomoćnosti i očaja. I eto ti depresije septembarske. Ovo je i mjesec promjena godišnjih doba, životnog ritma, pada energije koji dokazano stvara depresiju. To je ono vrijeme kada se život opet vraća u kolotečinu, prepun poslovnih I porodičnih obaveza i stresova. Sa prvim kišama i jesenjim oblacima dolazi melanholija, loše raspoloženje, bezvoljnost i to je ta tkz "jesenja depresija". Ali ako išta znam o depresiji, onda je to da ona dolazi poslije nekih značajnih životnih ciklusa, kao posljedica nerealnih očekivanja, uzaludnog truda i neostvarenih snova. I možda se tu krije odgovor na moje pitanje, kako su septembri od najradosnijih postali najdepresivnijih mjeseci. Kada prodješ neku dionicu svog životnog puta i vidiš da nije sve kako si zamišljao. Tamo gdje je bila očaranost, tu je nastala RAZočaranost. Gdje je bila nada tu je blizu bilo i BEZnadje, gdje preglaštvo i odricanje, tu umor i zasićenost. Gdje je bila euforija eto nastao prostor za depresiju. Ali ne pišem ovo samo o nama običnim ljudima, pišem za cijelo društvo, jer osjećam da je ovaj septembar za Crnu Goru složeniji, jer zvanično počinje predizborna kampanja. Kad kažem složeniji mislim na razlike u odnosu na onoj postreferendumski iz 2006 godine, kada smo pred izbore u nezavisnoj Crnoj Gori sanjali snove (svakako iracionalne). Kada nas je poslije uspješne predjene dionice nosila euforija i entuzijazam za preglaštvo. Tada je septembar bio pun velikih i krupnih riječi i obećanja i od opozicije i od pozicije. Tada je septembar bio vjetar u ledja i jednima i drugima. Ali ovaj današnji je drugačiji (svakako racionalniji) ali priznaćemo i iskreniji. Ovaj Septembar ljeta gospodnjega 2012, je mnogo umorniji, mnogo melanholičniji, mnogo depresivniji od prethodnih. Ovaj će teško da podnosi i sluša krupne riječi i velika predizborna obećanja i vlasti i opozicije. Ovaj najobičniji i neeuforični (iako predizborni) septembar zaustavlja ljude na promjene i nove pokušaje. Obeshrabruje nas sada kada smo mnogo toga prešli i uspjeli a opet nije došlo ono što smo očekivali. Zato je ovaj Septembar možda najveći 'politički neprijatelj" svima nama, i složnoj vladajućoj koaliciji i nesložnoj trokolonaškoj opoziciji. Njemu se valjamo oduprijeti, zajedničkim snagama. Da ga ne liječimo nekim toplim napicima lakih predizbonih floskula i obećanja, već konkretnim djelotvornim i svrsishodnim akcijama. Da se ne uljuljkuje vlast na starim lovorikama ali i da opozivija ne kalkuliše sa narodnom mukom, već da se odupremno ovoj septembarskoj depresiji. Da nam ne bude ona Njegoševa "Pleme moje snom mrtvijeh spava...", već učinimo male ali pametne korake. Kao što se gomile dugova, vraću tako se plaćaju prvo oni mali prema svojim mogućnostima. Kao što se gomile problema rješavaju jedan po jedan, malim koracima. To daje snagu i samopouzdanje i vraća vjeru. A ona je najbolji lijek protiv svake depresije.