IMOVINSKI KARTONI ZA UREDNIKE

Kao savjetnik za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku potpredsjednika Vlade gospodina Svetozara Marovića, bio sam u prilici da učestvujem u reformi zakonodavstva u oblasti klevete. Ta reforma je bila značajna i uspješna i predstavlja jedan od svijetlih primjera uspješno sprovedene dekriminalizacije klevete. Sprovela se u dvije faze. U prvoj su urednici i novinari medija bili oslobođeni odgovornosti za klevetu i uvredu. A u drugoj fazi je i potpuno izvršena dekriminalizacija. Znam koliko je bilo protivnika i oprečnih stavova, što smo do te mjere učinili medije neodgovornim za izrečenu vijest. Ali, lično sam ponosan što sam učestvovao u tome, jer duboko u sebi vjerujem, da bez slobode ne može biti ni odgovornosti, ni društvene ni lične. Ali s druge strane bilo je medija koji su i pored svega toga bili nezadovoljni. Zalagali su se za set normi koje su trebale da izjednače novinare sa službenim licima u vršenju svojih dužnosti. Drugim riječima, da se dodatno zaštite urednici i novinari i da se oštrije kažnjavaju lica koja ih napadaju. Ove inicijative su posebno bile sinhronizovane kada bi se desio neki napad na novinare. Danas, nakon studije koju je objavila Pobjeda, gdje je pokazano kako se ova sloboda i uticaj medija može zloupotrijebiti za sticanje imovine i druge koristi, dodajem gore navedenoj inicijativi da se novinari izjednače sa službenim licima u obavezama, ne samo u pravima. Naime, ako javni funkcioneri predaju imovinske kartone, onda bi trebalo ozakoniti i obavezu da direktori i urednici medija to čine. Da se vidi kolika je njihova imovina bila kad su postali direktori i urednici, a kolika je sada. Pa kad u novinama stavljaju na uvid javnosti koliko je koji funkcioner zaradio za godinu dana (a toga je i previše da postaje neukusno) da se sudu javnosti izloži i koliko je koji urednik stekao bogatstva. Jer, ako se medijski poslenici žele izjednačiti u pravima sa funkcionerima, onda bi trebali da izrdže dodatnu odgovornost, posebno sada kada su postali krivičnopravno neodgovorni za izgovorenu riječ. Mediji su, nažalost, prestali biti mediji, što znači oni koji prenose informacije, a sve više su postali „kreatori“ informacija i javnog mnijenja. A to znači da njihovi tekstovi mogu imati propagandni i politički uticaj. A uticaj je sve, i u svijetu politike i u svijetu biznisa, i može se materijalizovati. Zato sam ja prvi, kao direktor, a tražio bih i od glavnog urednika i ostalih urednika, za to – da pokažemo svoje imovinske kartone, koliko smo bili „bogati“ kad smo počeli da radimo u Pobjedi, a koliko danas. To bih tražio i od ostalih medija, pa da javnost zaključi, koliko je ko „nezavisan“.