SUDOKRATIJA

Ovih dana svima su puna usta nezavisnosti pravosuđa. Latili smo se tako krupne stvari kao što je izmjena Ustava, još nas i podsjećaju kako je to uslov za dobijanje pregovora. I svi su hipnotisani. A pravna misao ćuti. Fokus priče prebačen je na drugi teren – priča se o nacionalnim simbolima. Pomislim, Bože ima li ikog ko bi digao glas razuma!? Pokazaću da ovo pretjerivanje o nezavisnosti pravosuđa (graniči se sa ustavnim eksperimentom, jer nema pozitivnih uporednih iskustava ove vrste) liči na inicijativu za neodgovornost pravosuđa. (Ne)odgovornost Evo, zašto neodgovorno. Osnovno ustavno načelo je podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Po tom načelu svaka vlast treba da bude nezavisna, ali i da je odgovorna onoj drugoj vlasti. Skupština koju čine poslanici izabrani na demokratskim izborima, donose zakone i biraju Vladu većinom u Skupštini. Vlada sprovodi zakone i vodi unutrašnju i spoljnu politiku, a sudska vlast kontroliše akte izvršne vlasti. Ko će da kontroliše sudsku vlast? Trebalo bi skupština da kontroliše sudstvo jer ona svoj legitimitet crpi iz volje naroda izražene na izborima. Ako bi se urušio ovaj sistem podjele vlasti, izmjenama Ustava koje neki zagovaraju – da sudije i tužioci sami sebe biraju – može se preći ona zamišljena crta između demokratije i preći u sudokratiju. Ako bi sudije i tužioci većinski birali sami sebe a za njihovu smjenu da treba neka kvalifikovana većina u Skupštini, onda bi stvorili sistem na čijem vrhu nije parlament (što je odlika parlamentarnih demokratija), već Sudski savjet, a to je veoma riskantno. Takav sistem ne poznajem u naprednim demokratijama. Jasno mi je zašto to neki zagovaraju: djeluje vrlo popularno u javnosti deklarisati se za nezavisnost pravosuđa od politike i postojeće vladajuće partije. I zato opozicija misli da ova inicijativa ide njima na ruku. A da sjutra kojim slučajem dođu na vlast, kako bi mogli uticati na promjene u sudstvu? Onda bi oni bili neodgovorni za stanje u toj oblasti, jer valjda je sudstvo „nezavisno“. Mnogo buke Izgleda da glas pravne profesije ostaje nemoćan od buke u medijima. Buku prave razne partije, NVO, „nezavisni“ mediji itd. Još kada se na sve to doda izgovor evropskih integracije i mišljenje Venecijanske komisije, to vam dođe kao tabu ili neko svetogrđe ako se problematizuje. Sticajem oklnosti sam proučavao uporedna iskustva načina izbora tužioca. Ukratko mogu reći, ovo što se nameće kao standard tj. „domaći zadatak“ za Crnu Goru, gotovo ne postoji nigdje u razvijenom svijetu. Ovolika „nezavisnost“ tužioca ima možda u BiH i samo donekle u Bugarskoj, gdje tužioce postavlja Visoki savet pravosuđa koji broji 25 članova. Tri člana Saveta su po funkciji predsjednik Vrhovnog kasacionog suda, predsjednik Vrhovnog upravnog suda i Glavni državni tužilac. Jedanaest članova imenuje parlament iz redova istaknutih pravnika (sudija, tužilaca, advokata, profesora pravnih fakulteta, itd). Ostalih jedanaest članova biraju predstavnici pravosudne struke, po šemi: šest sudija, četiri tužioca i jedan istražni sudija. I to je rađeno u skorije vrijeme. Ali i tamo gdje nešto tako slično postoji to nije materija Ustava! Primjeri U većini zemalja koje bi trebale biti mnogo interesantnije za naprednu uporednu analizu potpuno je drugačije: 1. U Hrvatskoj državne tužioce bira Sabor (pandam našoj Skupštini) 2. U Italiji postupak imenovanja tužilaca sprovodi se putem javnog konkursa koji objavljuje Ministarstvo pravde, dok je tijelo nadležno za samo imenovanje Visoki savjet magistrature. 3. U Engleskoj Glavnog pravobranioca (Attorney General) imenuje Kraljica na prijedlog premijera. Glavni pravobranilac je politička funkcija! On nije član Vlade, ali može da prisustvuje njenim sjednicama, i ima ulogu nezavisnog pravnog savjetnika Vlade. Direktor krunske tužilačke službe odgovara za svoj rad Glavnom pravobraniocu, a u određenim slučajevima mora imati odobrenje Glavnog pravobranioca za pokretanje krivičnog posutpka. Direktora krunske tužilačke službe imenuje premijer i to na osnovu javnog konkursa. U Engleskoj kao i u velikom broju drugih zemalja tužilaštvo je slično organima državne uprave, a ne pravosudnim kao kod nas. 4. U Kanadi funkcija tužilaštva nalazi se u rukama „attorney general“ tj. glavnog advokata, koji u isto vrijeme obavlja funkciju ministra pravde Kanade. 5. U Češkoj Vrhovnog javnog tužioca postavlja Vlada na prijedlog ministra pravde. Na isti način se može i smijeniti, a zamjenike vrhovnog javnog tužioca postavlja ministar pravde. Više javne tužioce postavlja ministar pravde na prijedlog vrhovnog javnog tužioca. Regionalne javne tužioce postavlja ministar pravde na prijedlog višeg javnog tužioca pod čijom se jurisdikcijom nalaze. Slična je procedura za izbor okružnih javnih tužilaca, koje takođe postavlja ministar pravde na prijedlog regionalnog javnog tužioca, koji vrši jurisdikciju nad teritorijom opštine za koju se okružni tužilac bira. 6. U Holandiji procedura izbora se vrši tako što viši javni tužioci predlažu kandidate Komitetu generalnih javnih tužilaca, koji prosljeđuje svoje mišljenje o kandidatima ministru pravde. Ministar pravde vrši konačan izbor, a odluka se donosi u formi kraljevskog dekreta. 7. U Makedoniji za svakog od kandidata državni tužilac upućuje svoje mišljenje Vladi. Ona potom sačinjava izvještaj koji predaje Skupštini. Sve javne tužioce bira Skupština, kojoj oni (neposredno ili posredno) odgovaraju za zakonitost i kvalitet svog rada. Javni tužioci se biraju na period od šest godina, i mogu biti ponovo birani. 8. U Njemačkoj Generalnog saveznog tužioca i savezne tužioce imenuje Savezni predsjednik, na prijedlog Saveznog ministra pravde. 9. U SAD Ministarstvo pravde (The Department of Justice), koje je izvršni organ Vlade SAD i na čijem čelu se nalazi Glavni državni tužilac, koji rukovodi njegovim radom, je sastavni dio federalne Vlade SAD. Sljedstveno tome, i državni tužioci predstavljaju organe izvršne vlasti. Iako sam zakon to nije propisao, Glavni državni tužilac je u praksi stalni član Kabineta predsjednika SAD. Glavnog državnog tužioca imenuje predsjednik, a njegovo imenovanje potvrđuje Senat. 10. U Francuskoj predsjedniku Republike su data vrlo široka ovlašćenja u postupku imenovanja javnih tužilaca. On imenuje javne tužioce svojim predsjedničkim dekretom, na osnovu mišljenja Visokog savjeta pravosuđa. 11. U Sloveniji Državne tužioce imenuje Vlada na prijedlog ministra za pravosuđe. Izbor za članove Državnotužilačkog savjeta raspisuje Generalni državni tužilac a njihov mandat traje pet godina, s tim što ne mogu biti ponovo birani. Podjela vlasti Sve to pokazuje da nezavisnost pravosuđa, treba ostvarivati na druge načine, u okviru postojećeg ustavnog okvira. Nezavisnost se postiže kroz jačanje njihove profesionalnosti, kvaliteta i transparentnosti rada. Postupiti drugačije značilo bi prelazak u drugu krajnost i stvaranje mehanizama koji mogu narušiti ustavno načelo podjele vlasti. Možda na kratki rok ovakve izmjene Ustava služe nekom za jačanje nezavisnosti od drugih grana vlasti, ali na srednji i duži rok, mogu stvoriti njihovu neodgovornost, i nezavisnost od volje naroda i demokratski izabranih institucija. Samo da pomenem da se u nekim zemljama sudije biraju na izborima. A kod nas, bi mogli doći u poziciju da na primjer onaj ko dobije većinu na izborima i formira Vladu, ne može da utiče na pravosuđe, i time postaje politički neodgovoran za stanje u sudstvu i tužilaštvu, a sa druge strane uslijed nemogućnosti da parlament nadzire rad sudija i tužioca, otvori se prostor za tkz. sudokratiju, odnosno neke druge vrste uticaja…