KO SAD ŠIRI HOMOFOBIJU?

Evo već mjesec dana izlaze tekstovi, izjave i teze o homofobiji u crnogorskom društvu i udarne su vijesti na svim medijima. Prikazivani su snimci sa gej parade u okruženju, najavljena je pompezno i Parada ponosa u Podgorici, kao da će već sjutra biti održana, a ne tek u junu 2013. godine. Mnoštvo izjava i skupova i sastanka predstavnika NVO-a sa nekim državnicima i predsjednicima opština. Onda je tokom protekle nedjelje uslijedio vrhunac ove borbe za ljudska prava kada je objavljenja vijest da je zapaljena zastave LGBT populacije ispred zgrade Zaštitnika ljudskih prava. Uzgred meni je stvarno pomalo komično bilo i saznanje da Cimbaljevićeva organizacija ima svoju zastavu i da je tu zastavu neko okačio na one jarbole gdje su zastave međunarodnih asocijacija. Da se ne bih shvatio pogrešno, komičan mi je izgled one neprikladno male zastave naspram ogromnog jarbola. Da nije tragično, sve to oko paljenja, bilo bi smiješno. I kao da su jedva dočekali sve te NVO i zaštitnici ljudskih prava okrenuše novi krug izjava, tekstova i reportaža na svim medijima o paljenju zastave. Konačno, u ovu medijsku debatu uključio se i savjetnik za ljudska prava predsjednika Vlade, gospodin Jovan Kojičić, koji je povodom svega ovoga najavio posebnu strategiju za borbu protiv homofobije u Crnoj Gori. Da je sve drugačije kao što nije, takvo nešto bi najavio resorni ministar za ljudska i manjinska prava, jer su izrada strateških dokumenata u nadležnosti ministarstva. Ali, nažalost, mi od skoro nemamo posebno ministarstvo za ljudska prava, jer je bivšem ministru upravo ova ujdurma o crnogorskoj homofobiji „došla glave“ (u političkom smislu). Pa ni to nije bilo dovoljno već je i čitavo ministarstvo „nestalo“ u međuvremenu pripojivši se ministarstvu pravde. Pitam se šta se dešava sa nama? O čemu se radi kod te homofobije? Kako je moguće da jedna uistinu tako sporedna društvena problematika određenih pojedinica ili manjih društvenih grupa, vještom medijskom kampanjom postane državni i politički problem visokog prioriteta! Zar nemamo prečih društvenih pitanja u ovoj krizi, nego da se bavimo „homofobijom“ do ove mjere i nivoa?!? Koliko je još ugroženijih društvenih slojeva i lica sa posebnim potrebama koja traže svoje mjesto u vladinim strategijama, a mi ćemo da sprovodimo istrage ko je homofob a ko nije!? I kad bi pohvatali sve homofobe, šta ćemo da radimo takvima, hoćemo li ih hapsiti? Ne znam, nejasno mi je sve ovo. A da bi znao potražio sam po određenim leksikonima da vidim šta je zapravo ta homofobija. Našao sam da je izvorno značenje te riječi – strah (fobija) od homoseksualizma. Pa neka mi kaže neko ko se u Crnoj Gori boji homoseksualizma? Da li je to čitav narod ili možda upravo ti pojedinci koji se pitaju: „Da li sam gej?“. Čiji je to zapravo problem? Proizilazi da sada ti pojedinci koji osjećaju strah zato što su homoseksualci pa imaju problem i boje se da će im se nešto loše desiti, preslikavaju tu svoju frustraciju na čitavo društvo. Kao da smo svi u problemu i svi mi „drugačiji“ u strahu od njih, pa kažu da je narod homofobičan a ne oni? Ali ta zamjena uloga nije neobična kod fobija, jer „u strahu su velike oči“ kaže naš narod. Ispada da mi „obični“ ljudi treba valjda da se zaplašimo, jer su homoseksualci na svim medijima, na ulicama, imaju svoje zastave i jarbole, paradiraju ponosno, a kako vidimo imaće i svoju strategiju i državnike koji će da predvode tu paradu sljedeće godine. Zaista, skoro da me podiđe strah da pišem o ovome, pa je normalno da se pitam ko sad širi homofobiju?