"U REDU JE TO KOMŠINICE!"

U nekoliko posljednjih dana održano je pet skupština akcionara investicionih fonova. Donešene su „sudbonosne“ odluke o transformaciiji fondova po novom zakonu, koji je gromoglasno najavljivan od strane najviših predstavnika Komisije za hartije od vrijednosti, Vlade i Skupštine. Reklo bi se da će ovi događaji izazvati veliku pozornost medija, a posebno građana, jer se tiče njihovih imovinskih prava. Činjenica je da preko 100.000 građana Crne Gore ima u tim fondovima neke akcije, koje su dobili besplatno u procesu vaučerske privatizacije. Akcionari Međutim, o svemu ovome nije bilo ni pomena u štampanim i elektronskim medijima. Da nije Pobjeda, svjedok crnogorske istorije, izvijestila o svemu tome, mislim da ni jedan građanin ne bi znao da se išta desilo. Privatne televizije, i ostala privatna dnevna štampa, ostale su nezainteresovane za ova dešavanja. Ako bi to i moglo da se opravda, zbog njihove ekonomske nezainteresovanosti, teško bi mogla da se opravda činjenica da na skupštinama akcionara fondova opet nije bilo naroda, sale su bile gotovo puste. Da nije sve kako jeste, okrivili bi nadzorne organe većine fondova koji su i ove godine zakazali skupštine u isti dan, ali u potpuno različitim gradovima Crne Gore, tako da građanin koji je disperzovao rizik svog ulaganja uloživši akcije u različite fondove, nije mogao fizički da prisustvuje na više od jedne skupštine, a da ne pričam o troškovima prevoza da bi sve to postigao itd. Dešavale su se „bitne“ stvari, dijelili su se fondovi na otvorene i zatvorene, utvrđivala se vrijednost imovine, birali su se novi organi nadzora i upravljanja, nova pravila upravljanja otvorenim fondovima, a ipak – tajac. Očigledno je jedno, više se niko ne okreće na te neke „investicione jedinice“, jer duboko u sebi misli da od toga više nema vajde. Ali, zar to nije neka imovina? Nečije vlasništvo, pa makar i pustopoljina. Sjećam se kako sam nedavno, u Strazburu, stajao sam u redu ispred kase prodavnice mješovite robe i zapanjen gledao kako neki čičica ispred mene strpljivo čeka da mu kasirka vrati 2 centa! To je bilo posve normalno, a ja tako nešto nijesam vidio u životu! Mi Crnogorci, pomislih, smo najbogatiji ljudi na svijetu, definitivno! Kod nas, brate, slabo đe i postoje te kovanice od 1 i 2 centa. Mi to volimo da damo kasirkama, ako se slučajno zalete da vraćaju neku sitninu. Tiho i nonšalantno kažemo: „U redu je to, komšinice!“ Jesmo li mi zaista toliko bogati da se ne okrećemo za onim našim što je „zarobljeno“ u fondovima ili je nešto drugo posrijedi? Ja mislim da je nešto sasvim drugo u pitanju. A to su najmanje dvije stvari. Dva pogleda 1. Mi „savremeni“ ljudi 21. vijeka, nažalost, imamo potpuno poremećene vrednosne sudove, pa ne umijemo da cijenimo ono što smo primili besplatno! Samo ono oko čega znoj prolijemo znamo da čuvamo, da njegujemo, da vrednujemo i hvalimo. Prosto nemamo zahvalnosti za ono drugo što dobijamo zabadava. A zar nije upravo suprotno, da najvrednije danas što imamo je: život, djecu, slobodu, zdravlje, vjeru i ljubav, a sve to smo dobili kao Božiji dar! Nema cijenu! Mi tek kad gubimo, počinjemo cijeniti ono što imamo. A one stvari (po mogućstvu markirane) koje nas udaraju po nosu, koje imaju paprene cijene, e to „cijenimo“. Vaučere smo dobili zabadava, očigledno ne vrednujemo mnogo. Ne marimo ni što vrtoglavo gube vrijednost i što neko preko njih upravlja znatnim dijelom crnogorske privrede. Ali tako je to, kod „besplatnih stvari“. 2. Poslije očaranosti, dođe razočaranost. Poslije euforije, zavlada depresija i rezignacija. I to je ono što osjećam ovih dana – postberzanska rezignacija. Riječ koja bukvalno znači – spustiti koplje, predati se na bojnom polju, povući se pred beznađem. I to je, bojim se, na sceni. Ljudi su izgubili svaku nadu da će išta biti od tih „papira“ koje posjeduju. Ma mogu državnici pompezno da najavljuju velike reforme, promjene zakona, transformacije fondova i druge strane riječi kao „investicione jedinice“ i druge bezanske terminologije. Ali građani su očigledno spustili koplje, povlače se sa „bojišta“ zvano „berza iliti tržište hartija od vrijednosti“, na kojem su do samo prije koju godinu bile velike povike, ulagane cijele ušteđevine. Euforično su uzimani krediti, sanjali su se snovi o brzoj i lakoj zaradi, bio je to pravi „crnogorski eldorado“. A danas, gdje nestade sve, svi napisi o berzi, brokeri i dileri, sve one crvene i zelene strelice. Gdje su oni veliki „igrači“ za kojim se prašina podizala, koji su navodno ostvarivali milionske „profite“. Nema više ničeg na tom bojištu, samo zgarište, od koga svi sad okreću glavu. Kao da se pomalo stide. Samo izgleda Pobjeda, kao svjedok, hladnokrvno i tiho, prati sve, obavještava i informiše istim tonom danas kao i ranije dok su se „milioni valjali“. Nema više onih „nezavisnih“ medija koji su pompezno pratili događaje, najavljivali, pumpali javno mnijenje, špekulisali, ulagali i bogatili se. A nema više ni onih špekulanata koji su širili dezinformacije o sjutrašnjim skokovima na berzi. Nema više ni stranih investitora, i velikih „regionalnih“ igrača da ulažu na našu berzu. Ne, nema više nikog, valjda i oni vide da tu nema ljeba, pa kao da vlasnicima fondova rezignirano kažu: „U redu je to, komšinice! “