LJUDI SIJENKE

Socijalne teme su došle u sam vrh dnevnih zbivanja. Sa jedne strane Ministarstvo rada i socijalnog staranja najavilo je, napokon, realizaciju projekta socijalni karton. Sjećam se i prije deset godina je tako bilo, kada je tadašnji ministar Burzan to najavljivao i objašnjavao reformu istom potrebom – da se putem kartona utvrdi stvarno stanje i potrebe za socijalnom pomoći. Već decenijama se zna da pomoć prima i onaj kome je potrebna i onaj kome nije. A sredstva su oskudna da bi se tako rasipala. Velik je broj korisnika, pa su i naknade izuzetno niske. Nadajmo se da će ministar Numanović u novom mandatu uspjeti da sprovede napredak po ovom pitanju. Najavljene su i izmjene Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, kojim se predviđaju i neznatno povećanje nekih naknada za lica koja imaju primanja manja od 350 eura. Dječji dodatak će ubuduće moći dobijati svako dijete, ne samo troje kao do sada i to 19 eura, umjesto dosadašnjih 15 eura. Lična njega i pomoć invalidnim licima će ubuduće biti 31,8 eura umjesto dosadašnjih 25. Jednokratna naknada za novorođene bebe će biti 105, umjesto sto eura. U isto vrijeme mogli smo slušati vođe nekih sindikata kako preko megafona ispostavljaju socijalne i političke zahtjeve Vladi. Pozivali su da se ne plaćaju računi, da se podigne narodni bunt i sl. Tražili su da im se isplate otpremnine, da idu u prijevremenu penziju itd. Posebno je glasna grupa bivših radnika „Radoja Dakića“ koja traži da im se isplati ni manje ni više nego 40 miliona eura! Vrhunac tih zahtjeva je bio i da ovih 40 miliona „uđu u budžet“. Pomislim: „Koliko li će para onih četrdesetak „dakićevaca“ ispred zgrade Vlade što galame sa megafonima dobiti pojedinačno? Neće valjda svaki dobiti po milion eura!?!“ I onda samo neupućeni posmatrač svih ovih „socijalnih previranja“ bi mogao da zaključi kako je sve u našem društvu na mjestu, jer imamo dijagnozu (koju artikulišu sindkalne vođe), a imamo i terapiju za rješavanje tih problema (koju najavljuje resorno Ministarstvo). A da li je tako? * * * Pobjeda sa Maticom crnogorskom ovih dana realizuje značajan pionirski projekat nazvan „Vrhovi i temelji crnogorske umjetnosti“, koji obuhvata pet antologijskih zbirki pjesama, naših najvećih pjesnika dvadesetog vijeka. Jedna od najljepših pjesama u antologiji, za mene, je pjesma „Ljudi sjenke“Aleksandra Lesa Ivanovića. Ona govori glasnije i jasnije od sve buke koja tutnji u nekim medijima i našim ulicama. Jer i danas u nekim našim gradovima hodaju neki nečujni ljudi, koji ne dižu svoj glas i ne traže neku svoju pravdu, ne obaraju vlade, niti vrijeđaju ikoga. Oni su svoje bodlje, kao što kaže Leso, okrenuli ka unutra, pa sebe ranjavaju prije nego druge. Ne traže „pravdu preko megafona“ već jedino i isključivo milost. Pa umjesto tužioca, oni sjede na optuženičkoj klupi. Kao da su oni krivi jer su nijemi saputnici ovoga vremena. Njihova socijalna pomoć je i starim i novim zakonima limitirana na 170 eura. Oni su zahvalni i oni ćute. Njihova djeca mogu sad dobiti čak 19 eura po novom zakonu, ali oni su zahvalni jer četvrto i peto dijete nije imalo ni na to pravo. Kraj nas hodaju neki „ljudi sjenke“ koji strpljivo podnose nepravdu života sa 31 euro mjesečno za dodatak za siročad, odnosno za tuđu njegu i pomoć. Dok ministri govore da je to napredak u odnosu na prije, a socijalni lideri se bore uz megafone za neke svoje hiljade ili milione eura. Da ova slika bude potpuna, ukazaću na neke budžetske stavke iz Rebalansa koji je usvajen ovih dana, i postaje mi jasno da svi dječji dodaci u Crnoj Gori za šest godina, od kada smo ponovo nezavisna država, manji su od ove „budžetske stavke koju zahtijevaju dakićevci“ koji su na čelu demonstracija u našem gradu. I ne zluradim oko ovog, neka traže ako im može biti. Ako više ima i jedan ministar ili direktor koji će da potpisuje takve zahtjeve. Samo skrećem pažnju na one tihe i mirne ljude, koji ćute i trpe. Oni su slabi, nepokretni, teško zapošljiva lica, kojim treba tuđa njega i pomoć. Oni ni ne mogu da izađu na ulice. Pitam se po stoti put – zašto „bukadžije“ uvijek bolje prođu u životu od strpljivih i skromnih ljudi koji pokazuju razumijevanje i toleranciju. Zašto smo izgradili društvo u kojem „otpremninu od 20.000 eura“ koju su dobijali sindikalci Željezare, KAP-a, Boksita, EPCG, Pobjede, Luke Bar, i td. smatramo najvišom kategorijom i instrumentom socijalne pravde i politike, koju uveliko afirmišu naše sindikale i druge „vođe“. Zar nije oduvjek bila socijalna pravda pomoći nejači, djeci, siročadi, porodiljama, invalidima, udovicama i starcima? Zato ukazujem na ovu „socijalnu pravdu“ donosiocima odluka i ministrima da učine sve, da ubrzaju projekte iz oblasti socijalne politike, da li taj „socijalni karton“ ili najavljene izmjene zakona, ne znam. Ali samo da i oni drugi, koji su na marginama ovoga društva dobiju ne 20 ili 30 ili 100 eura, već mnogo više, što bi bila stvarna socijalna pomoć od koje mogu preživjeti do nivoa ljudskog dostojanstva. Pomognimo onim tihim saputnicima našeg društva na koje nam ukazuje veliki Leso Ivanović, jer je on, za razliku od nas zabludjelih, ugledao svojim „duhovnim očima“ ove „sjenke“ koje kraj nas nijemo prolaze svaki dan. I tiho nestaju.