MOZE LI LEGALIZACIJA BEZ DEKRIMINALIZACIJE

U četvrtak je Vlada usvojila predlog Zakona o legalizaciji neformalnih objekata, kojih prema procjenama resornog ministarstva ima skoro 100.000. Po obimu i značaju ovog pitanja slobodan sam da ocijenim da se radi o jednom od najznačajnih projekata koje je Vlada u skorije vrijeme najavila. To je velika prilika da ogroman broj građana Crne Gore uvede u zakonske okvire kuće i stanove, ali i neke poslove kao što izdavanje smještaja, zanatske radnje, maloprodajne objekte i sl. Ali i da ne žive više u strahu da će neka inspekcija zakucati na vrata da im sruši kuću ili da ih uhapsi. Legalizacija i jeste termin da se ozakoni neko bespravno stanje ili nelegalno ponašanje. Do sada je u više navrata bilo akcija suzbijanja divlje gradnje, mnogo rušenja i nemilih slika u medijima, a ipak stanje je takvo kakvo jeste. Međutim, iako je zadnjih deset godina nekoliko puta najavljivano da će se nešto ovako usvojiti, ipak, ovo je prvi put da se pristupa legalizaciji bespravne gradnje. Ne mislim da je to kapitulacija Vlade pred ovim problemom, niti činjenje nove nepravde prema onima koji su poštovali sve propise, prije sam mišljenja da je ovo odgovoran stav prema problemu koji je stvaran i koji traje decenijama da postaje hronična bolest sistema. Jer, ne mali uzrok nastanka sive ekonomije i drugih problema leži u bespravnoj gradnji. Ipak, treba odati priznanje jer je ovo prva Vlada koja se „odvažila“ da uđe u legalizaciju divlje gradnje. Kad kažem odvažila vjerujem da je iole svjesna koliko je ovo obiman i skup zadatak na kojem su kiksale mnoge vlade u okruženju. Biće potrebno mnogo sredstava, stručnih kadrova, edukacije građana, ali i vremena da se ovaj posao završi, a ne da okon- ča u nekim opštinskim fiokama. Ipak, sve uloženo će vrijedjeti ako su namjere Vlade iskrene, a ne samo predizborna priča, da se uhvati ukoštac sa ovim višedecenijskim problemom. Jer, koliko znam problem divlje gradnje nastao je još 70-tih i 80-tih godina u prigradskim naseljima Podgorice i primorskih gradova, kao i nacionalnim parkovima i drugim atraktivnim lokacijama. Eskalirao je tokom 90-tih u vrijeme sankcija i ratnih dejstava u zemljama ex-YU. A i dalje se dešava, mada u manjem obimu, jer je narasla svijest da se radi o druš- tveno neprihvatljivom i kažnjivom ponašanju, pa je čak 2008. godine to postalo i krivično djelo. Ne znam da li takva sankcija postoji u Evropi, ali sigurno ne postoji i ovoliki problem. Ono što ovom prilikom želim da naglasim, a vrlo je inspirativna tema da bi se još mnogo šta dalo reći, je da nije moralno, a vjerovatno i pravno problematično da legalizacija ide bez dekriminalizacije. Da pojasnim, mislim da nije održivo da ide proces legalizacije na jednoj strani, a da teku sudski postupci po krivičnim prijavama za bespravnu gradnju na drugoj strani. Drugo bi bilo da smo te 2008. podvukli crtu pa da se legalizuje prethodno stanje, a da se kriminalizacija vrši za buduće slučajeve. Ovako imamo kontradiktorne procese, da legalizujemo nešto što je osnov inspekcijama i tu- žilaštvu za krivično gonjenje. U svijetu svaki proces legalizacija u nekim drugim oblastima pratio je i proces dekriminalizacije. Sasvim dovoljna zaštita od štetnih posljedica buduće divlje gradnje je efikasan rad inspekcija na rušenju svakog pokušaja divlje gradnje i visoke novčane kazne. Ovo posebno što primjena krivične norme kod nas ide dosta teško i što se ne zna šta je sa stotinama krivičnih prijava koje su podignute po ovom osnovu.